Sjećanja na Domovinski rat
 
poziranje u slanomKad su postrojbe Hrvatske vojske sredinom proljeća 1992. godine probile liniju bojišta u zaleđu Neuma, započela je luda utrka između nas i neprijateljskih vojnika. Linija koju smo čuvali mjesec i pol dana otkako smo došli na Južno bojište protezala se otprilike od zaljeva Bistrina preko sela i zaselaka u zaleđu istog - Topolo, Stupa, Štedrica, Ošlje, te vrhova iznad tih sela - Šumet, Velji vrh, Vrtog, Utrk... sve do zapadnog ruba Popova polja. Kad smo krenuli naprijed, cijelu smo liniju pomicali nevjerojatnom brzinom od sela do sela, s brda na brdo, sve do ceste koja povezuje primorsko mjesto Slano s mjestom Zavala na rubu Popova polja.
Svega nekoliko dana bilo je potrebno da preko sela Smokovljani, Lisac, Čepikuće, te brda Tmor, Lisnik i drugih dođemo do Slanog, odnosno spomenute ceste koja povezuje Slano s Popovim poljem u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na činjenicu da je neprijatelj bezglavo bježao pred nama, nije to bio nimalo lak i bezbolan pohod. Bilo je izuzetno teških usputnih borbi i Tigrovi, ali i ostale postrojbe imale su dosta velike gubitke. Jedna od svakako najtežih bitaka bila je ona za brdo Lisnik (511 m) iznad Slanog, gdje su pripadnici četvrte bojne Tigrova - Gavrani izgubili skoro cijeli vod. Lisnik je golo, stjenovito, zbog kamenja vrlo teško prohodno brdo na kojem je bilo izuzetno teško čuvati položaj. Nemoguće je bilo na onom kamenu napraviti kvalitetan zaklon. Dečki koji su se kobnog 27. svibnja, kad je neprijatelj izvršio vrlo jaku minobacačku paljbu s položaja kod Slanog po Lisniku, zatekli na tom brdu, sklonili su se u male rovove, odnosno grudobrane načinjene od kamena, ali minobacačka je paljba bila toliko precizna da su projektili padali direktno u rovove i dečkima, nažalost, nije bilo spasa. Tih je dana moja postrojba držala položaj na vrhu obližnjeg, znatno višeg brda Tmor (899 m) iznad sela Mravinca i nisam ni slutio kakva se tragedija događa samo tri kilometra zračne linije od našeg položaja. Bilo je to najveće stradanje Tigrova na Južnom bojištu. Godinu dana kasnije, nakon preustroja 1. gardijske brigade, boravio sam na velebitskom ratištu s Tigrom Milanom koji je bio na Lisniku tijekom tog najžešćeg neprijateljskog napada, pa sam imao priliku slušati o tom događaju iz prve ruke. I sam tada teško ranjen, preživio je jer su ga u rovu poklopila mrtva i raskomadana tijela suboraca.

GE slano lisnik tmor2I mi smo na Tmoru imali vrlo neugodno iskustvo s topničkim projektilima. Pretpostavljam da je cilj neprijateljskog topništva bio položaj našeg topništva, smješten tako da su mine morale preletjeti točno preko naših glava. U slučaju neprijateljskog topničkog napada Tmor bi, baš kao i Lisnik, bio vrlo nezgodan za držanje položaja. Goli vrh, bez ikakvog zaklona, osim kamenja iza kojeg bismo zalegli tijekom neprijateljskog topničkog djelovanja. S druge strane, bili smo relativno sigurni što se tiče pokušaja neprijateljskog pješačkog proboja do vrha. Dobar pogled s tog najvišeg vrha u okolici otežavao bi neprijatelju pješački napad, a nama olakšavao obranu. U takvoj situaciji na vrhu smo se osjećali relativno sigurno, a kad osjećaš sigurnost, atmosfera je odmah malo opuštenija. U jednom trenutku, dok smo se opušteno sunčali na vrhu, nebo je zaparao jezovito prodoran zvuk: fijuuu, fijuuu... i tako desetak puta. Pa onda nekoliko takvih rundi. Vjerojatno se radilo o neprijateljskom VBR-u, odnosno višecjevnom bacaču raketa. Nevjerojatno kako se jedna opuštena atmosfera učas pretvori u panično bacanje na tlo i traženje bilo kakvog kamena iza kojeg se možeš skloniti. Rakete su preletjele vrh na svega desetak metara iznad naših glava i osjećaj je bio naprosto strašan. Osjećaj neugode je bio tim veći što su nas rakete preletjele prije no što smo čuli zvuk ispaljenja istih. Zbog velike brzine koju postižu ispaljeni projektili, ispaljenje se čuje kad granata, odnosno raketa već padne ili nas preleti, što izaziva vrlo neugodan osjećaj i nesigurnost.

Samo nekoliko dana nakon pokreta, naša je vojska ušla u Slano. Ja nisam bio u ekipi koja je prva ušla u mjesto pa ne znam kako je teklo samo oslobađanje. Moj je vod došao u Slano sljedećeg dana nakon što je mjesto oslobođeno. Slika koju smo zatekli bila je više no tužna. To nekoć lijepo i poznato turističko mjesto bilo je u strašnom stanju. Rat je i tu, baš kao i svuda, pokazao svoju najcrnju stranu. Mjesto ne samo da je bilo vrlo oštećeno od granata, već je bilo i totalno opljačkano. Odvezli su naši susjedi prema Trebinju i Crnoj Gori sve što se odvesti dalo. Tužno je bilo vidjeti totalno uništen hotel "Admiral", nekad biser u turističkoj ponudi Jadrana. Ista je sudbina zadesila i hotel Osmine, smješten na zapadnom ulazu u uvalu Slano. Prošetali smo do tog hotela i zgrozili se nad slikom koju smo zatekli. Nakon što je hotel opljačkan, izgleda da su došli tenkom ispred njega i potpuno ga uništili.

poziranje u slanom1Za vrijeme kratkog boravka u Slanom, svega nekoliko dana, nismo imali previše neugodnosti izazvanih neprijateljskim topništvom, tek je tu i tamo pala pokoja granata, kao da nas žele podsjetiti da su još tu negdje u blizini. Daleko veće brige zadavali su nam komarci, bolje reći komarčine. Toliko vrsta i tako ogromne primjerke komaraca nikad prije ni poslije toga nisam vidio. Čitavi rojevi, poput nekog crnog oblaka, obrušavali bi se na nas. Najgori su bili komarci koji su svojim oblikom grčkog slova delta jako podsjećali na američki borbeni zrakoplov F-14 Tomcat. Naravno, sredstva za zaštitu mogli smo samo sanjati. Mjesto je tek oslobođeno pa trgovine još nisu radile, a naša logistika nije mogla predvidjeti takvog neprijatelja pa da nas opskrbi obrambenim sredstvima. Bili smo sretni kad smo napustili Slano i maknuli se od tih monstruoznih krvopija.

U sljedećim tjednima linija se pomicala istočno od ceste koja povezuje Slano na obali sa Zavalom preko granice, na rubu Popova polja. Otprilike na pola puta između ta dva mjesta nalazi se selo Orahov Do, koje je za nas imalo poseban značaj. Naime, čuli smo da je to rodno mjesto najpoznatijeg novokomponiranog četničkog vojvode, jednog od najvećih ratnih huškača na ovim prostorima. Činjenica da sad naša vojska nadzire to selo dizala nam je moral do nebesa i na neki način je bila simbolom pobjede već tada, prije završetka rata. Prilikom svakog prolaska kroz to selo osjećali smo veliko zadovoljstvo. Mnogo godina kasnije saznao sam da spomenuti zločinac zapravo nije rođen u tom mjestu, već samo vuče podrijetlo odatle.

u brdimaTjedni koji su uslijedili donijeli su nam jedno novo ratno iskustvo - iskustvo planinarskog ratovanja. Naime, od tog trenutka ratovanje je uključivalo svakodnevno dugotrajno i mukotrpno pješačenje po izrazito brdovitom terenu, najčešće po neizdrživoj vrelini. Nakon što bismo natovareni teškom i vrlo neprilagođenom, neergonomičom ratnom opremom, satima, a ponekad i cijeli dan, hodali prema određenom cilju, onako umorni i iscrpljeni morali smo taj cilj još i osvojiti, kako u planinarskom, tako i u vojnom smislu. Uslijedilo bi noćenje pod vedrim nebom, najčešće na nekoj "čuki", kako smo tada nazivali brda. Ponekad smo na cilj samo došetali bez borbi, ako bi naši protivnici pobjegli zbog djelovanja našeg topništva. No, ponekad osvajanje položaja nije proteklo bez većih borbi i gubitaka. Kijev Do, Gorogaše, Kujino Osoje, Kelino Osoje, Šćenica, Čopice, Požarno, Kiper, Vlaka, Kutina, Nevada, Začula - mjesta su na čijem su se usijanom kamenu pržile šape Tigrova tog ljeta 1992. godine. Kretali bismo kamionima "stodesetkama" iz Slanog preko Orahovog Dola u pravcu Zavale. Iskrcali bismo se negdje usput na toj cesti i nastavili pješice do cilja. Ili bi nas vozili iz Orašca, gdje nam je neko vrijeme bila baza, do Gromače i Mravinjca, odakle bismo nastavljali preko područja zvanog Kruške prema Popovu polju. U zadnjoj fazi kamionima su nas prebacivali od Mokošice preko Osojnika do sela Grebci malo iza granice Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. U Grebcima bi počinjala naša ratno-planinarska avantura. Oprema je uključivala automatsku pušku s udvojenim spremnikom, u kojoj je metak uvijek bio u cijevi, dok je puška bila zakočena, ali s olabavljenom kočnicom, kako bismo je brzo i nečujno mogli otkočiti u slučaju potrebe. Pušku smo obično nosili na prsima, s remenom oko vrata - na taj je način u trenu bila spremna za borbenu uporabu. Sa strane smo nosili rap - platnenu torbicu za streljivo u kojoj je bio jedan borbeni komplet, odnosno četiri spremnika po trideset komada streljiva. Ta je torbica bila najnepraktičniji dio opreme jer je zbog težine i položaja uz bok znatno otežavala hodanje. Na leđima nam je bio borbeni ranac s uskim remenima, malog kapaciteta, u koji smo jedva nagurali litru i pol "Mirala" (mineralne vode), pola kruha i dva kompleta vojničkog suhog obroka (komplet se obično sastojao od tri konzerve i Petit beurre keksića). Uz hranu i tekućinu u ranac smo morali nagurati još jedan borbeni komplet streljiva te pokoju ručnu bombu. Ispod ranca bilo je smotano šatorsko krilo, a obično bismo ispod šatorskog krila zakačili i vreću za spavanje, tako da nas je tijekom hodanja cijelo vrijeme lupkala po stražnjici. Na prsnom džepu obično je bila zakačena još jedna bomba za eventualne hitne intervencije. Na glavi smo imali vojničku kacigu s maskirnom platnenom oblogom, no često bismo je zakačili za borbeni ranac, jer zbog nepodnošljivih vrućina nije bilo nimalo ugodno nositi tešku kacigu na glavi. Odjeća se sastojala od maskirnih hlača domaće proizvodnje, izrađenih od prilično grubog platna, u kojima nije bilo nimalo ugodno hodati po onoj vrućini, ali zato barem noću nije bilo hladno. Hlače su imale obostrano bočne džepove u visini koljena, koji su često zapinjali za grmlje, a ponekad se i poderali. Gornji dio odjeće sastojao se od zelene majice kratkih rukava, košulje dugih rukava od istog materijala kao i hlače te vojničke jakne. Neki smo, uz navedeno, nosili i prsluk, odnosno bezrukavnik, koji je bio dosta praktičan zbog većeg broja džepova. Na nogama su bile crne vojničke čizme sasvim solidne kvalitete.

JNA Grebci Kiper2Jednog lipanjskog jutra, kad smo već imali dovoljno iskustva s "ilegalnim" prelaskom granice između Osojnika i Grebaca, jedna umanjena desetina, nas svega šest-sedam, pod mojim vodstvom, dobila je zadatak da zauzme položaj na brdu Rojma (689 m) iznad seoca Kiper, svega nekoliko stotina metara udaljenog od Popova polja. Krenuli smo uobičajenim, već dobro poznatim putem od Grebaca do Vlake, seoca ispod brda Gradina, s kojeg je ispucana maljutka zbog koje je sad već pokojni general Korade, tada dozapovjednik 5. bojne Tigrova, ostao bez ruke. Od Vlake smo nastavili stazom prema seocu Nevada, te neposredno prije tog sela skrenuli lijevo stazom u pravcu zapada, prema Kiperu. Sve u svemu, imali smo nekoliko sati pješačenja do cilja. Približivši se našem brdu, začuli smo neke glasove na stazi ispred nas. Bio je to Gljiva iz Prve satnije sa svojom grupom. Kako mi nismo nikoga očekivali na toj stazi, susret je mogao kobno završiti. No, Gljiva nam je rekao da su oni nas očekivali, odnosno da smo im mi došli na smjenu te da su se taman spustili s brda, pokazujući nam pritom vrh Stol (696 m). Uvjeravao nas je da moramo ići na taj vrh te da na njemu ne bi trebalo biti nikoga, dok se na susjednom vrhu, na koji smo namjeravali ići, nalaze dečki iz njegove satnije. Nakon kraćeg prepiranja, odlučio sam slušati Gljivu, valjda čovjek zna koji je vrh trebao osvojiti.

Već je bio blizu smiraj dana kad smo se počeli verati uzbrdo. Kako do tog vrha nije vodila nikakva staza, morali smo se penjati po vrlo strmoj stjenovitoj padini, a uz to provlačili smo se kroz totalno neprohodno grmlje. Pretpostavljao sam da su naši prethodnici, vidjevši da do vrha ne vodi nikakva staza, već da se moraju penjati po strmim i neprohodnim stijenama, odustali od uspona i ostali dolje sakriveni pokraj staze, stoga sam upozorio svoje dečke da moramo biti posebno oprezni. A to i nije bilo baš lako s obzirom na uvjete po kojima smo se penjali. U jednom trenutku je nekome iz grupe, ne sjećam se više kome, grana zakačila kacigu koju nije dobro učvrstio za borbeni ranac i kaciga se uz pravu grmljavinu otkotrljala niz stijene. Super! Ako je netko gore na vrhu, sad smo se lijepo otkrili. Naime, kacige su, u pravilu, tijekom akcija bile na glavi, ali nekim dečkima je to bilo previše neudobno pa su bili skloniji preuzeti rizik borbe bez kacige negoli se lišiti "komfora". Trebalo nam je malo manje od jedan sat da se probijemo kroz grmlje i stijenje do vrha. Već je bio sumrak kad smo se približili vrhu. Krenuo sam naprijed, a dečkima rekao da me pričekaju u najvećoj tišini. Na samom vrhu je bila mala čistina ispunjena kamenjem na kojem je sjedila grupa vojnika. Tiho, gotovo šapatom su pričali. Po njihovom ponašanju zaključio sam da nisu čuli kotrljanje kacige, gusto grmlje je očito prigušilo zvuk. Najgore je bilo što zbog sumraka nisam mogao prepoznati jesu li naši ili "njihovi". Trebalo je na brzaka donijeti odluku što učiniti - pokušati se neopaženo spustiti s brda ili još malo pričekati i po razgovoru nastojati prepoznati o kome se radi, pa po potrebi zapucati. Uto se jedan od vojnika malo izdvojio iz grupe i krenuo na pišanje baš u mojem smjeru. Kad mi se dovoljno približio, prepoznao sam Ivu iz 1. satnije naše bojne. Prozborio sam poluglasno: "Dečki, ja sam, Hajtok, Žuna Kompjuter". Žuna je bila odmoroznaka naše bojne u radio komunikaciji, a Kompjuter moja šifra. To je zapravo bio nadimak koji mi je zbog civilne struke nadjenuo sad već pokojni Lala. Dobro je završilo, kako je moglo biti, laknulo mi je kad sam vidio da su me prepoznali. Premda u sličnim situacijama nisam bio svjestan straha - obično bi me strah uhvatio dan nakon tako stresnih situacija, a ne za vrijeme istih - osjećao sam se istovremeno i grozno i sretno. Ta mogao sam pobiti naše dečke. Ili oni nas. Pozvao sam i ostale iz svoje ekipe. Sjećam se da smo gore, osim Dalmuša Ive, zatekli i Albanca. Ostalih se ne sjećam. Zadržali smo se s njima u kraćem razgovoru, prokomentiravši kako smo se umalo "porokali" zbog toga što je netko očito krivo shvatio koji položaj mora zauzeti. Shvativši da smo mi na krivom brdu, sjurili smo se brzo dolje do staze, odakle ćemo krenuti u zauzimanje susjednog brda, zadanog nam cilja. To se brdo zove Rojma (689 m), a kako se nalazi "u sjeni" Velikog Kipera (734 m) na samom rubu Popova polja, mi smo ga prozvali Malim Kiperom. S obzirom da je već bio mrak, odlučili smo se sakriti pokraj staze i pričekati svitanje. Morali smo biti na oprezu, ipak smo bili svega petstotinjak metara od Popova polja, koje je vrvjelo neprijateljskim vojnicima.

GE Kiper1aUjutro, čim je svanulo, namjeravao sam otići sam u izviđanje na brdo koje je bio naš novi cilj, no odlučio mi se pridružiti i Habulan. Krenuli smo stazom u pravcu Popova polja i ubrzo ugledali stazicu koja se odvaja ulijevo prema našem cilju. Mali Kiper je bio znatno povoljniji za penjanje od Stola. Nije bilo tako puno grmlja kao na brdu na koje smo se jučer penjali, dok se staza blago uspinjala prema vrhu. Ubrzo smo bili na vrhu s kojega se pružao prekrasan pogled na sve strane, uključujući i brdo na kojem smo sinoć zamalo imali krvavu avanturu. Okolicom je dominirao potpuno goli, bez ikakve vegetacije, Veliki Kiper. Na karti sam vidio da se ispod Malog Kipera nalazi seoce Kiper pa smo nastavili stazicom koja se vijugavo spuštala s Malog Kipera do sela. Oprezno smo se približili selu i pregledali sve zgrade te zaključili da je selo napušteno. Seoce Kiper se sastojalo od svega nekoliko manjih, vrlo starih kamenih kuća i štala, a posebna je zanimljivost da do sela ne vodi nijedna cesta, čak ni poljski puteljak. Povezano je s ostatkom svijeta trima stazama po kojima su prometovali magarci ili mazge. Jedna staza zaobilazi Mali Kiper, odnosno Rojmu i spaja se sa stazom uz koju smo prenoćili, kojom je seoce povezano s Popovim poljem na sjeveru i Vlakom s jugoistočne strane. Druga staza vodi u pravcu sjeverozapada, prema selu Bobani na rubu Popova polja, a treća se pruža u pravcu juga i spaja Kiper sa selom Slivnica. U jednoj zgradi, bilo je to nešto kombinirano između štaglja i spremišta za hranu, našli smo vreću punu suhih smokava i jedan pršut. "Bit će gozbe", veselili smo se. Pronašli smo u selu i nekakav crnogorski časopis tiskan ćirilicom, u kojem je bio poduži popis crnogorskih vojnika poginulih na dubrovačkom ratištu.

Krenuli smo stazom koja zaobilazi Mali Kiper i vodi do staze gdje nas naši čekaju te ih poveli Na Mali Kiper istim putem kojim smo se i nas dvojica rano ujutro penjali. Dok su dečki odmarali, ja sam krenuo u izviđanje. Spustio sam se do sedla između Malog i Velikog Kipera, gdje sam imao neugodan susret s manjom crnom zmijom. Po svemu sudeći, radilo se o crnoj šarki, jednoj od najotrovnijih bosanskih zmija. Nakon prvotnog šoka zbog nenadanog susreta, krenuo sam oprezno, motreći pažljivo svaki pedalj ispred sebe, prema vrhu Velikog Kipera, gdje me je dočekao veličanstven pogled na sve strane, a najzanimljiviji je bio pogled na Popovo polje duboko dolje ispod brda, u pravcu sjevera. To mi je bilo prvi put od dolaska na dubrovačko ratište da sam gledao Popovo polje. U tom sam se trenutku osjećao gordo, neopisiv je taj osjećaj neizmjernog zadovoljstva, pobjede... Samo mjesec - dva ranije nisam mogao ni sanjati da ću tako brzo gledati Popovo polje i to u neposrednoj blizini Trebinja. Uživao sam na vrhu barem jedan sat, a potom se vratio dečkima na Mali Kiper. Uskoro nam je dolazila smjena, druga ekipa iz naše satnije je već bila na putu od Grebaca prema Kiperu i morao sam se spustiti da ih dočekam na stazi između Stola i Malog Kipera.

mladen antoDočekao sam grupu koja će nas smijeniti na Malom Kiperu otprilike tamo gdje je dan ranije Gljivina ekipa dočekala nas. Poveo sam ih stazom do sela Kiper, gdje su malo predahnuli prije uspona. Naime, od sela do vrha Malog Kipera vodile su serpentine i bez obzira što je uspon kratak, nakon nekoliko sati hoda po suncu i kamenu, taj uspon nije nimalo ugodan, pa je predah u selu dobro došao. Nakon predaha krenuli smo prilično opušteni, bez straha prema vrhu. Naime, kako sam se već nekoliko puta penjao i spuštao tom stazom bez ikakvih problema i još k tome uvjeren da neprijatelj može biti samo ispred nas, te da nas nikako ne može vidjeti jer nas od njegova pogleda štite brda, osjećao sam potpunu sigurnost te istu prenio na ostale suborce. Ali, odjednom su, poput groma iz vedra neba, počeli padati minobacački projektili na stazu iza nas, prateći nas takoreći u stopu. Nevjerojatnom preciznošću su pogađali stazu. Kako smo se penjali, tako su nas cijelo vrijeme do samog vrha pratile mine. Ispaljenja su se čula iza naših leđa. Ništa mi nije bilo jasno. Otrčali smo brzo do naših na vrhu i bacili se u zaklone. Nije gore bilo baš nekih prikladnih, sigurnih zaklona, tek nekoliko kamenih gromada, ne viših od jednog metra i mali grudobrani koje smo složili od kamena. Kad smo dotrčali do vrha paljba je prestala. Imali smo nevjerojatnu sreću, nitko nije stradao. Zvao sam radio vezom naše zapovjedništvo, pitavši jesu li nas to naši gađali. Kako je odgovor bio negativan, bili smo totalno zbunjeni. Pa, tko je onda, ako nisu naši? Očito je neprijatelj negdje iza naših leđa. U tom trenutku nismo imali pojma što se zapravo događa. Tjedan - dva nakon toga, kad smo osvajali brda iznad sela Čopice, shvatili smo da smo osvojivši Kiper zapravo ušli u svojevrsni klin te da nas je neprijatelj gledao ko na dlanu s brda iznad tog sela. Porcija mina kojom su nam protivnici zaželjeli dobrodošlicu na Mali Kiper natjerala nas je na povećan oprez. Više se nismo usudili previše opušteno kretati po Malom Kiperu, zapravo nije uopće bilo preporučljivo kretati se po njemu. Ja sam se sa svojom grupom brzo spustio u selo, srećom bez počasne paljbe za ispraćaj, ostavivši na vrhu u neizvjesnosti grupu koja nas je naslijedila na položaju. Poželjeli smo im sreću u narednih 24 sata koliko moraju izdržati gore dok im ne dođe smjena. Uslijedilo je nekoliko sati pješačenja do Grebaca, pa još nekoliko sati drmusanja u stodesetki do naše priobalne baze, a potom jedan dan zasluženog odmora.

mladenKako samo brzo prođe taj dan odmora! Kamo sreće kad bi tako brzo prolazilo vrijeme na položajima. Opereš prašinu i znoj sa sebe, popiješ par piva, malo odspavaš i već je vrijeme za ponovni odlazak na planinarenje u gorje istočne Hercegovine. Tamo negdje u daljini, na jugoistoku, stotinjak kilometara zračne linije od sigurnosti naše baze u hotelu "Nimfa" u Živogošću, s nestrpljenjem nas je čekala grupica naših prijatelja da ih zamijenimo na Malom Kiperu. Bez obzira na prekrasne poglede s tog vrha, sjećajući se porcije granata od prekjučer, nismo bili previše veseli što se vraćamo tamo. Penjući se u ranim poslijepodnevnim satima serpentinama iz sela Kiper prema vrhu Malog Kipera, opet su nas u stopu slijedile mine iz minobacača. Opet smo imali sreće. Na vrhu su nas dočekali Dino, Streh, Siniša, Boris i još nekoliko suboraca. Oni su dan ranije na tom položaju zamijenili grupu koja je dva dana ranije nama došla na smjenu. Prije no što će odjuriti u sigurnost, na brzinu su nam ispričali kako su dobar provod imali tog prijepodneva na Malom Kiperu. Muzika minobacačkih detonacija priuštila im je ludu zabavu, pa su morali plesati ratni breakdance, bacajući se po tlu u ritmu eksplozija. Ne sjećam se jeli ih noću oprala kiša ili je bio neki drugi razlog - ujutro su prostrli po kamenju majice da se osuše prije odlaska s položaja, no morali su se vraćati bez njih jer su, izbušene gelerima, više ličile na švicarski sir nego na majice. Sreća je bila da su majice bile jedina žrtva, zapravo skoro jedina. Prilikom bacanja u kameni zaklon Dino je slomio palac na lijevoj ruci.

alen mladen strehČeznutljivim smo pogledima ispratili prijatelje, zavideći im što će već iste večeri pijuckati pivce i očijukati s konobaricama u nekom kafiću u Igranama. Bili smo sigurni da ćemo mi imati priliku za očijukanje s neprijateljskim projektilima, što se i ostvarilo sljedećeg jutra kad su nas, baš kao i ekipu prethodnog dana, pošteno poklopili minama. Tek što sam se bacio iza jednog kamena, možda malo višeg od pola metra, kad je s druge strane istog palo nekoliko mina. Po ne znam koji put imao sam ludu sreću - da sam zakasnio samo sekundu - dvije, vjerojatno bih završio u komadima. I dan danas mi nije jasno kako nitko nije teže stradao na tom položaju. Nakon tog granatiranja nazvao sam radio vezom zapovjednika bojne, objasnio mu da je daljnje uporno držanje ovog položaja besmisleno i krajnje opasno dok se ne osvoje položaji s kojih nas gađaju te smo se u dogovoru s njime povukli ne čekajući smjenu.

Često sam nakon rata razmišljao o Kiperu, gdje su me samo centimetri dijelili od strašne smrti. Mogle su te granate pasti s ove strane kamena, gdje sam se, sćućuren uz kamen, prepustio sudbini, ali nisu... Mogao je Kiper postati drugi Lisnik, ali nije... Nemoguće je opisati što se u tih nekoliko trenutaka agonije zbiva u čovjekovoj glavi. Nemoguće je opisati onaj silni strah, nemoć, beznađe... Često se pitam je li me Bog s nekim razlogom najprije upozorio koliko je tanka linija između života i smrti, a potom ipak ostavio s prave strane kamena. Baš kao i mjesec dana ranije, kad sam ugazio u misko polje i promašio sve mine, gusto načičkane jednu do druge. Baš kao i onda kad su mi snajperski meci zujali uz uho i nijedan me nije zakačio. Jesam li ispunio Njegova očekivanja? Očekuje li On od mene još nešto? Ili mi je samo htio dati do znanja da je tu, blizu mene, i da me čuva...
 
(Željko Hajtok, svibanj 2018.) 
Silvije Strahimir Kranjčević:
MOJ DOM
 
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
 

tigar web dizajn