Zvali su me Doktor zato što sam bio student medicine. Jadnici su mislili da znam nešto o medicini, a ja sam imao samo položen ispit iz anatomije i relativno nedavno završen tečaj prve pomoći koji je bio obavezan za polaganje vozačkog ispita. Uvalili su mi bolničarsku torbicu u kojoj je bilo dosta zavoja i ostalog sanitetskog materijala i nju sam morao tegliti sa sobom na položaj.

Na južno bojište stigli smo početkom travnja 1992. i moj vod ( 1. vod 3. satnije) bio je smješten u Topolu. Položaj koji smo čuvali zvao se Bezimeni vis. Kasnije smo saznali da se u stvari zove Vjetreni mlin, ali kada smo stigli, od kolega boraca iz IV gardijske brigade naslijedili smo ga kao Bezimeni vis i tako je i ostao. Na položaju smo se mijenjali u tri grupe, svaka po 24 sata. Zapovjednik našeg voda bio je Marijan Kosić. Vojnici u vodu bili su: Kopecki - kao zamjenik zapovjednika voda, od "starih" dečki bili su Jure, Muški, Zvonko, Miljenko, Luka, Bjelopavlović. Ostali "novi" bili su: Seso, Streh, Orko, Ivan, Truli, Darko ( Mupi), Palfi Andrija, Ivon, Parac, (stigao je i odmah bio ranjen).

U početku, kada smo preuzeli položaj držali smo stražu samo na vrhu brda gdje smo stražarili po dvojica ili trojica. Noć prije glavnog događaja Kopecki nas je postavio na tri stražarska mjesta, a sljedeći dan ostavio je trajno 2 položaja pod stražom. Na vrhu brda bila su dvojica, a jedan je čuvao cestu koja je imala veliki zavoj iza brda.

S Bezimenog visa čuvala se cesta koja je išla iz Ošlja prema Topolu. Četnički položaji bili su na susjednim brdima - na Veleću i ispod Veleća na jednom manjem brdu. Taj najbliži njihov položaj ispod kojeg je prolazila cesta i zavijala dalje oko Bezimenog visa, bio je udaljen oko 200 m od našeg položaja na vrhu Bezimenog visa. Susjedni položaji koje je držala naša bojna bili su Stupa (tu je bio 3. vod naše satnije) i brdo iznad mosta i iznad zapadne strane zaljeva Bistrina. S istočne strane zaljeva nalazilo se već spomenuto brdo Veleć.

22.4. ujutro, oko 9 - 9,30 sati počelo je sve jače i jače granatiranje našeg položaja. Postalo nam je jasno da četnici spremaju nekakav poseban napad i Kopecki je odlučio zadržati cijelo vrijeme pod stražom položaj na cesti s kojeg se dobro vidjelo čim bi se nešto pojavilo iza zavoja i dijela koji je bio skriven samim brdom ( Bezimenim visom). Taj položaj nije bio osobito dobro utvrđen jer smo ga radili dan ranije. U kamenu smo iskopali jamu podosta plitko jer se dublje nije niti moglo i donijeli smo nekoliko vreća pijeska koje su uz iskopano i doneseno kamenje služile kao grudobran. Nije bilo zaklona iznad glave koji bi štitio ( kao bunker) , nego je to bio maleni rov.

Mi smo kao "malu bazu" u podnožju Bezimenog visa imali 2 odlično sagrađena bunkera u kojima smo spavali i boravili dok nismo bili na straži. To su bili tako čvrsti bunkeri da ih minobacačke granate nisu nikako mogle probiti, a vjerojatno niti obične topovske granate ili avionske rakete. Bili su sagrađeni od debelih blokova betona i preko njih je još nasipana tamošnja crvena zemlja s kamenjem.

Dok sam ja čuvao položaj na cesti, vidio sam kako dolazi kamion, ali nisam mogao vidjeti samo mjesto gdje je stao. U kamionu je bio Marijan Kosić i došao je zato da negdje na položaj postavi PAM. S njim je bio i Parac koji je upravo stigao u Topolo da nam se pridruži. Ne znam tko je još bio s njima jer ih u stvari nisam uopće vidio.

Negdje oko 11 sati počelo je nevjerojatno žestoko granatiranje našeg položaja i to baš mjesta oko ona 2 bunkera. Do tada su isto padale granate, ali u nešto manjem broju i na puno veće udaljenosti od naše "male baze" kod bunkera. Bilo mi je dosta čudno kako to da su odjednom postali tako precizni jer nikada granate nisu padale tako blizu. Kasnije sam saznao da su naši izgubili položaj Šumet s kojega se odlično moglo vidjeti podnožje Bezimenog visa i naši bunkeri. Vjerojatno su tamo imali četnici čovjeka koji je "navodio" minobacače kamo da gađaju.

Gađali su nas minobacačima od 120 mm i ispaljivali su granate u plotunu po 6-7 odjednom. Jedan od tih plotuna preletio mi je preko glave i pao nekoliko metara dalje. Par minuta kasnije do mene u rov "uletio" je Seso i rekao da ga je poslao Kopecki da mi bude pojačanje ako četnici krenu tenkovima po cesti što smo očekivali da bi se moglo dogoditi. Zaboravio sam reći da smo na tom položaju stalno imali smješten RB- ac - ( onaj stari iz JNA). Nas dvojica "šćućurili" smo se u malenom, improviziranom zaklonu i molili se da nam ne padne koja granata na glavu. Više nisam niti brojao koliko je plotuna za redom palo na 2-3 metra daleko od nas. Bili smo zasuti prašinom i sitnim kamenjem. Sjećam se da se u jednom trenutku više nije moglo ništa vidjeti od prašine i dima koji su se podigli, a bio je vedar dan. U jednom trenutku smo odlučili da moramo otići s tog mjesta i privremeno se skloniti u sigurne bunkere. To nije bila osobito teška odluka, ali "uhvatiti" pravi trenutak da se provede bilo je nemoguće. Naime, morali smo se ustati i potrčati, a u uspravnom položaju nema baš nikakve zaštite od gelera koji lete po zraku nakon pada granate. Ipak, nakon jednog plotuna smo ustali i u malom razmaku jedan od drugoga potrčali prema bunkerima. Trčanje nije bilo baš jednostavno jer je teren prepun kamenja i lagano se uspinjao, a bliži bunker bio je oko 30 m daleko od našeg položaja.

Kada sam neogreben uletio u bunker, iz mračne unutrašnjosti čuo sam: "Doktore, Doktore, pomozi!" Nakon što su mi se oči privikle na polumrak, vidio sam više naših dečki kako leže i previjaju si rane. Rekli su mi da najprije pomognem Palfiju koji je ležao bez svijesti. Vidio sam da ima ranu na lijevoj nozi, na bedru i stavio sam mu zavoj. Iz te rane nakon što sam je previo još je malo curila krv, ali ne osobito, pa sam htio pomoću nekome drugome. Vidio sam da ispred ulaza u bunker leži Parac i dečki su mi rekli da je on mrtav. Ne sjećam se da sam ga uopće primijetio kada sam ulazio u bunker. Ubrzo je jedna granata pala vrlo blizu ulaza u bunker i Parac se pomaknuo i počeo nešto mumljati. " Živ je", viknuo sam i tražio pomoć da ga unesem u bunker. Jedan gardist, koji nije bio ranjen, bio je u tolikom šoku da se nije mogao i usudio pomaknuti i pomoći mi. Netko od ranjenih - mislim da je to bio Zvonko - je došao i pomogao mi Parca odvući u bunker. Još dok smo ga uvlačili jedna granata koja je blizu pala nanijela mu je nove ozljede na nozi. On se u jednom trenutku osvijestio i promumljao: "Dečki, ovo je bio direktan pogodak", i opet se onesvijestio. Sjećam se da je imao brojne rane na nogama uz slomljenu kost, ranu na trbuhu, glavi i na ruci. Vjerojatno je i meni trebalo dosta vremena da postavim zavoje na sve te rane.

Tada sam vidio da je dolje na cesti ispod položaja stalo vozilo s crvenim križem i dolazio je doktor Hrvoje i sestra Tamara s nosilima. Izašao sam ispred bunkera i dozvao ih. Doktor je najprije pogledao Palfija i rekao da je na žalost mrtav. Nakon toga izvadio je udlagu i pomogao sam mu imobilitirati slomljenu Parčevu nogu. Iza toga stavili smo ga na nosila i Kopecki i ja polutrčeći smo ga nosili prema ambulantnom vozilu. On je bio jako težak, meni su ruke bile krvave i znojne, teren je bio užasno neravan, pun kamenja i manjeg žbunja i 2 puta sam ispustio nosila, a Parac je jednom potpuno pri tome ispao s nosila. Čitavo vrijeme u nešto manjim razmacima oko nas su padale granate. Kad smo smjestili Parca u vozilo, došepali i dotrčali su i ostali ranjenici. Tada je Kopecki rekao da je i on "dobio" u nogu pa sam i njega natjerao da uđe u kola i odveze se.

Čitavo vrijeme uopće nisam znao što se događa s ostalima, kako se drži položaj, da li su četnici krenuli u napad s pješadijom. Otrčao sam do drugog bunkera i saznao da je i Marijan Kosić poginuo. Tamo sam zatekao nekoliko nepoznatih ljudi među kojima je bio i jedan zapovijednik - zvali su ga "Ekšn". Kasnije sam čuo da su na vrh stigli u pomoć naši izviđači među kojima se sjećam Krune i Lale. Gore su se uspeli i naši dečki koji su stigli iz Topola - Streh i još netko s njime - ne znam tko. Sjećam se da je gore bio i Truli s puškomitraljezom (šarcem). Brinuli smo se što se dogodilo s Jurom za kojeg smo čuli da je ranjen, ali ga nismo mogli pronaći. Kasnije smo saznali da se s još nekim (mislim Muškim) sam pješice izvukao s položaja po sporednim stazama.

Budući da je zapovjednik Kosić poginuo, a zamjenik Kopecki otišao s ostalim ranjenima ostala je na položaju "motorola" preko koje je najprije sa zapovjednikom satnije komunicirao Bjelopavlović, a kasnije ja. Budući da je na vrhu Bezimenog visa bilo dosta naših koji su čuvali položaj i da četnici nisu napredovali ostao sam u bunkeru. Nije prošlo puno vremena i dobio sam zapovijed preko motorole da se čitav naš vod, koliko nas je preostalo, počne povlačiti s vodičima prema Topolu. Još prije toga netko je odnio Kosićevo tijelo u kamion koji je zatim otišao.

Ne sjećam se da li smo odmah svi iz našeg voda otišli prema Topolu ili je netko još ostao na vrhu Bezimenog visa još neko vrijeme. I dalje su nas pratile brojne granate, ali više nitko nije bio ranjen. Ukupno nas je bilo 18 vojnika u prvom vodu zajedno sa zapovjednikom. Taj dan dvojica su poginula, a 8 je ranjeno. Kada smo stigli u kuću, sjedili smo u mraku i šutjeli.