Lijepa naša Hrvatska
 
Damir Trupković pokraj bunkera na Bezimenom visuODLAZAK IZ ZAPADNE SLAVONIJE

Vijest o odlasku sa zapadnoslavonskog ratišta došla mi je kao melem na ranu. Bilo mi je dosta blata, magle i mirisa paljevine koji se osjećao posvuda gdje god bih otišao. Što su dani bivali topliji time je taj smrad bivao sve jači i jači.

Dolazak Nepalskih vojnika u sklopu snaga UNPROFOR-a za mene kao mladog i neiskusnog vojnika sa svega 4 mjeseca staža u ovom kaosu rata izgledao je kao da je rat barem u ovome dijelu zemlje gotov. Politika me nikada nije interesirala, a u vojnu taktiku i strategiju se nisam razumio pa nisam niti shvaćao o čemu je riječ. U to vrijeme moji zapovjednici nisu smatrali da je bitno obavještavati vojnike o razvoju situacije na terenu, sve se smatralo tajnom, informacije o stanju i rasporedu neprijateljskih snaga bile su one koje sam saznao na Dnevniku ili gledajući neprijateljske vojnike na okolnim položajima kroz optiku snajperske puške ili dalekozor.
 
MARŠALKA

Odlazak s ovog terena koji je već pomalo svima išao na živce kao i najava prvog malo dužeg odmora bila je i više nego toliko željeno osvježenje. Toliko sam želio da se napokon okupam doma u mojoj kupaonici da su mi sada neke najjednostavnije stvari iz života bile ravne dobitku na lutriji. Nakon kraćeg, ali opet dobrodošlog odmora, u mojoj satniji je sprovedena mala reorganizacija. Nakon baze u Pionirskom gradu u Dubravi prebačeni smo u vojarnu "Maršal Tito" u Zagrebu. Velika vojarna bila je ogromna. Tih dana smo uređivali prostorije i prebacivali opremu, ali jedna od najljepših vijesti bila je zaduživanje novog naoružanja. Stariji dečki po stažu dužili su popularne "srbijanke", a mi gušteri "rumunjke". Obje puške bile su kopija popularnog Ruskog kalašnjikova AK-47. JNA je dugo godina radila na vlastitoj proizvodnji oružja stvarajući različite modifikacije i serije koje su u vrijeme Domovinskog rata sve imale status "srbijanke". Bilo je to odlično oružje, vrlo jednostavno za održavanje, doduše s jedinom malom zamjerkom što je relativno lako hrđalo. No meni mladom i naivnom mladiću kao i mnogima u to vrijeme bio je bitan imidž koji je oružje davalo svakome od nas, dijeleći nas nekom nevidljivom linijom na prave borce koji nose pravo oružje i one manje prave borce koji nose manje kvalitetnije oružje poput PAP-ovki, rumunjki ili M-48. Svi smo mi u to vrijeme bili još uvijek djeca, generacija koja je rasla pod dojmom američkih filmova i sve što smo znali o ratu bilo je upravo iz tih filmova. Mislim da smo se mnogi na neki način silno trudili biti poput Ramba. Nošenje kvalitetnijeg oružja od drugih boraca svrstavalo nas je u tu skupinu bližu statusu Ramba, pa je svatko od nas želio nositi što kvalitetnije oružje koje se tada moglo naći. Tko god se mogao domoći kvalitetnije uniforme poput orginalne američke pa do kvalitetnih čizama, poput Slovenskih padobranki, davalo je nosiocu takve oprave u očima drugih boraca povišeni status u kojima je on ličio na vojnika, dok su drugi borci bili šareni. Svatko se snalazio kako god je stigao. Oprema koju smo dužili često puta je bila ili nekoliko brojeva prevelika ili pak premala, vrlo rijetko si mogao naći nešto što ti je odgovaralo brojem da možeš izgledati kao vojnik. Sjećam se jedne situacije kada su nam u Starom Grabovcu stigle orginalne američke maskirne jakne, no isključivo veličine XXL. Jakna mi je bila toliko velika da kada bi se zakopčao mogao sam ispod staviti jastuk od perja, rukavi su mi bili duži barem 10-tak cm. U toj uniformi bi više podsjećao na patuljka iz Snjeguljice i 7 patuljaka nego na pripadnika 1.gardijske brigade.

Kada je zapovjednik 1. voda npr Marjan Kosić odredio samo nas 10-tak mladih guštera da odemo zadužiti novo pristigle Argentinske puške FN FAL, stariji dečki su se pobunili. Sada shvaćate i zašto. Njihov status više klase vojnika time je bio narušen, no natporučnik Kosić je bio temeljit čovjek - samo novi mijenjaju oružje. Od prvog trenutka kada sam ga upoznao do dan danas jedan je od rijetkih ljudi za koje se doista može reći da je pravi zapovjednik. Uvijek je bio uredan, pošten i imao je smisla za slušati svoje ljude. U to vrijeme on je bio jedan od rijetkih zapovjednika koji je mogao pružiti autoritet i primjer koji sam slijedio. Svi osim mene su zadužili FAL-ovke, tada je na mene došao red, na ulazu u skladište nisam mogao odvojiti oči od puškomitraljeza M-53, nisam danas više siguran 100% ali mislim da je imao broj 28530 ili tako nešto slično. Kada sam ga uzeo u ruku osjećao sam se nepobjediv. To je bilo oružje koje mi je možda i sačuvalo glavu. Ne bih ga mjenjao niti za 10 FAL-ovki. U svakom vodu bio je po jedan puškomitraljez, najčešće upravo M-53. Roki, ludi slavonac koji je bio u 3. vodu imao je orginalni njemački puškomitraljez MG 34 s njemačkim orlom i kukastim križem na poklopcu. Iako je po nekoj vojnoj doktrini svaka desetina trebala imati po jedno takvo oružje kod nas to nije bio slučaj, što me je čudilo jer je u skladištu bilo toliko puškomitraljeza - dostatno za cijelu satniju. Pravi razlog nepopularnosti puškomitraljeza saznati ću tek za nekoliko tjedana.
 

Marijan Kosić i pripadnici njegovog voda na Bezimenom visuODLAZAK NA JUŽNO BOJIŠTE

U satniji su polako počele kružiti vijesti o mogućem odlasku na južno bojište. Gledajući vijesti na televiziji taj je teren za razliku od ravne Slavonije bio potpuna suprotnost, no kad si mlad i neiskusan, bez ikakve osnovne vojne naobrazbe, potpuno ti je svejedno. Meni je bilo bitno da imam svog "garonju", on mi je bio dovoljna sigurnost. Tih dana Kruno i ja smo ponovno pokušali predati zamolbu da se prebacimo u 1. satniju 3. bojne - "Škorpione", koji su u to vrijeme imali "samoproglašeni" status specijalne postrojbe, no nama je sve što je imalo predznak specijalno bilo neodoljivo privlačno. 1. satnija je uvijek imala drugačiji tretman obuke od ostalih satnija. Njihovi zapovjednici su se više trudili oko toga da doista izgledaju kao vojska. Prvu satniju su činili uglavnom mladi ljudi 22-27 godina, te nekolicina od 35-40 kojima nije bilo teško trčati svako jutro i raditi normalne vojničke stvari. U mojoj satniji tjelovježba se radila samo ako si to morao ili ako si to htio raditi kao pojedinac. Tada još nisam shvaćao da u to vrijeme velika većina ljudi koji su se javili za Domovinski rat u biti nisu bili vojno orjentirane osobe. Oni su željeli izgledom podsjećati na vojnike, ali bilo kakva obuka ili ekstra aktivnost teško im je padala. U to vrijeme takvi pojedinci su smatrali da je sasvim dovoljno to što radiš na terenu i da je terenski rad deset puta kvalitetniji od učenja i vježbanja. Meni je vojska bila svetinja, od malena sam jedva čekao da odem u vojsku, nisam mogao shvatiti zašto svi žale i jadikuju kada moraju ići u vojsku. Na regrutaciji sam izrazio želju da budem diverzant, nakon dodatnih testiranja u vojnoj knjižici dobio sam VES diverzanta. U JNA nisam otišao ali sam došao u drugu vojsku, i kada toliko želiš biti vojnik i posvetiti se vojnom životu, onda se nađeš u vojsci gdje je svima oko tebe sve što ima veze sa bilo kakvim vojnim životom izuzetan napor. Nikako se nisam mogao priviknuti na to, a to me je kasnije cijelo vrijeme moje vojne karijere posvuda pratilo. Kao mlad i nadobudan mladić od 20 godina kupio sam si sam kompletnu američku uniformu, jedino mi je falila kaciga M1, popularna Vijetnamka. Kada sam i nju nabavio bio sam preslika američkih nadobudnih mladića iz doba Vijetnamskog rata. I ja sam poput njih živio u snovima, temeljeći sve na američkim filmovima. Zbog natpisa koji sam nosio iznad lijevog džepa jakne "US. MARINES", ubrzo su me svi prozvali "Marinac". Moram priznati da mi je to tada imponiralo. Vijest o odlasku na jug je potvrđena, znali smo da će tamo situacija biti puno gora i ozbiljnija jer se tamo za razliku od Slavonije vodio rat. Tih nekoliko dana prije odlaska svi smo se malo više združili pa je ona razlika između guštera i đombi nestala. Neki stariji dečki su mi čak dali da ih i ošišam. Imao sam neku ručnu mašinicu i mrvicu strpljenja da donekle ošišam nečiju glavu na ravnomjerni izgled. U 1. satniji svi su pred odlazak na jug obrijali glave na nulu, čak i jedina žena u njihovoj satniji (zaboravio sam kako se zove). No i ona je bila malo spaljena, više je bila kao muškarac nego žena, svi smo prema njoj imali vrlo veliki respekt jer za razliku od ostalih žena u bojni ona jedina nije tražila posebne privilegije dok su ostale žene lovile linije manjeg otpora i sigurnost rada po zapovjedništvima ili logistici.

Put na jug ostao mi je u sjećanju kao najgora noćna mora. Kako sam bio zakleti nepušač, preko 10 sati puta morao sam sjediti u autobusu u kojem pored mene nije pušilo još možda 5 osoba. Autobusi, njih čini mi se 7, krenuli su kasno navečer prema moru. Nitko nije znao pravo vrijeme kretanja jer se to držalo tajnom zbog mogućih subverzija. Tek u autobusu, dok se voziš, imaš vremena zbilja porazgovarati o svemu i svačemu i vidiš koliko smo svi bili različiti. Bilo je tamo ljudi sa kojima nikada prije ne bi razgovarao jer su nam stavovi o životu i općenito o svemu potpuno različiti. Bila je tu i dosta velika razlika u godinama, obrazovanju, životnom iskustvu. Bilo nas je odasvuda, a sada smo prihvatili jedni druge kao braću. Većina je imala između 25 i 30 godina starosti, dok nas je bilo nekolicina vrlo mladih. Nas takvih "klinaca" bilo je 10-tak, uglavnom svi koji smo se prijavili u brigadu u 12. mjesecu 1991. godine. Nakon kratke i brze obuke na Sljemenu u trajanju od 3 tjedna bili smo spremni na sve izazove koji se stave pred nas.
 
Sada smo sjedili u autobusu koji nas je vozio u nepoznatom smjeru, o samoj zadaći se vrlo malo znalo, svega par šturih informacija. Kada čovjek zna malo o zadaći u kojoj se njegov život stavlja na kocku, mašta u kombinaciji sa strahom počne stvarati kojekakve scenarije koji su samo stvar mašte, daleko od realnosti. Mislim da smo tada svi pretjerano maštali, a kako je tko od nas iznosio "provjerene" situacije koje je čuo od nekoga, tako bi još više dodavao materijala na samu priču. Do dolaska u Živogošće ispalo je da nitko od nas neće preživjeti pa smo bili malo u bedu, oni malo slabiji na živcima ojačavali su se žesticom koja je kružila busom, iako su zapovjednici zabranili da se pije za vrijeme puta. Jedva sam dočekao izlazak iz smradom cigareta i rakije usmrdjelog busa i prvi udisaj svježeg morskog zraka očistio mi je glavu od svih gluposti kojih sam se naslušao za vrijeme puta. Hotel (ne sjećam se imena, mislim da je Zagreb) u Živogošću bio je mala baza u kojoj smo se trebali priviknuti na teren i klimu. Ostali smo tamo dan-dva. To vrijeme je svima nama dobro došlo da se malo ohladimo od svega toga, more je bilo prehladno za kupanje, iako je bilo pojedinaca usijane glave koji su otvorili sezonu, ali svi su manje više bili u sobama ili okolnim gostionama u okolici mjesta. Ponovno su nas stavili u autobuse i svi smo otišli u našu novu prvu bazu na južnom bojištu (ne mogu se sjetiti imena). Opet dan dva tamo da bi nas raspodijelili po desetinama i vodovima. Svaka satnija dobila je dio sektora obrane, a svaki vod dio tog sektora. Moj 1. vod je dobio selo Topolo, a kao položaj maleno brdo Bezimeni vis. Prvi dan kako smo preuzeli položaj imali smo prvog teže ranjenog borca. 3. vod koji se nalazio u selu Stupa imao je miniran položaj, a jedan od naših boraca, Šiš, stao je na pješačku minu i izgubio je stopalo. Taj događaj nas je sve malo uzdrmao i probudio nas da se nalazimo u ratu.
 
Smjene smo odrađivali po desetinama, iako prvih par dana nije bilo nikakvih odlazaka na položaj, čisto ljenčarenje na suncu i zujanje po mjestu. Borbenih djelovanja nije bilo, mi smo gledali njih, a oni nas. Vrlo rijetko je tu i tamo netko od naših zapucao prema njima, tada bi ubrzo nakon toga bilo javljano motorolama da se prekine sa paljbom jer je na stanju prekid vatre. Tih je dana Čilić PAM-om raspalio po autobusu punom protivničkih vojnika, to je nekoliko dana bila udarna vijest i svi smo bili ponosni na njega. Vrijeme je bivalo sve toplije i toplije pa smo više vremena provodili vani u glupiranju. Kako ja do tada nisam imao prilike uopće pucati iz svojeg šarca, priznanje Hrvatske od strane Amerike bila je idealna prilika za to. Svi iz moje desetine su isprobali garonju, čak sam poput Schwarzeneggera pokušao pucati sa boka držeći jednom rukom redenik a drugom oružje. To je bilo sve samo ne precizno. Malo po malo, svaki dan bi bilo sve više i više pojedinačnih incidenata i počela se situacija pomalo zahuktavati. Tada sam prvi puta vidio naše tenkiste kako djeluju po neprijatelju. Najpoznatiji tenk 1. gardijske brigade "Crni leptir" gađao je brdo Osojnik, no ubrzo je njihovo topništvo počelo tražiti naš tenk koji se morao povući.

Prvi odlazak na položaj Bezimenog visa zauvijek će mi ostati u pamćenju. Dan je bio lijep, sunčan, pravi proljetni. Položaj je bio udaljen od sela Topolo možda 2 km. Put je bio asfaltiran i veći dio puta vodio je kroz borovu šumu. Položaj se nalazio u blizini jedne od cesta koje su vodile prema Neumu, Metkoviću i Pločama, strateškim ciljevima Crnogorske vojske. Vis je bilo relativno malo kameno brdo oblika bubrega kojim je dominiralo uzvišenje na kojem se nalazio kameni bunker. Cesta je išla uz samo podnožje brda. Cijeli je vis bio okružen gustom borovom šumom. Brdo je većinom bio goli kamen s malim razbacanim stijenama, tu i tamo raslo bi malo nisko raslinje dok je istočna strana bila šumovitija i strmija s većim stijenama. Zidovi bunkera bili su debeli preko pola metra, a krova nije bilo. Postrojba prije nas je umjesto krova stavila borove grane, a na njih vreće s pjeskom. Direktni pogodak mine od 60 mm bio bi dovoljan da se taj krov strovali na sve koji su u njemu. Bunker je površinom bio mali, u njega su se jedva mogla nagurati dva čovjeka. Imao je dva otvora puškarnica cca 40 x 40 cm. Jedan je gledao na susjedno brdo i cestu, a drugi prema Okladniku. Ulaz u bunker bio je otvoren, dimenzija cca 120 x 70 cm i slučajni pad mine u blizinu otvora također bi ubio sve u njemu. Kako je taj improvizirani bunker bio nestručno izrađen i osvijetljen dnevnom svjetlošću iznutra, vjerujem da se s protivničke strane vrlo jasno vidjelo kada je tko u njemu. Ja sam osobno izbjegavao biti unutra, najčešće sam bio ili u grmlju ispred ili na "mojem" improviziranom položaju ispod njega s lijeve strane. To je bio manji prirodni zaklon od kamene stijene u kojem sam imao daleko bolju preglednost, a bio sam zaštićen od pogleda i djelovanja neprijateljskih mitraljeza s desne strane (brdo nasuprot Bezimenom Visu, ne znam mu ime), koji su povremeno nenajavljeno znali pucati prema nama. Podnožjem visa s naše strane dominirala su dva bunkera izrađena od debelih armiranobetonskih ploča i djelovali su potpuno sigurno čak i pri napadu najvećim kalibrima topništva. U svaki od tih bunkera moglo je stati do 5 vojnika. Jedina mana je bilo to što smo u vrijeme hladnijeg vremena palili vatru koja je stvarala toliko gusti dim da je polovica prostorije bila u dimu, ako si želio ući i boraviti u bunkeru u to vrijeme, to je jedino bilo moguće samo ako ležiš ili sjediš na podu. Metar iznad poda je sve bio dim. Ispred tih bunkera nalazili su se mali natkriveni bunkeri za jednog ili dva čovjeka. Bilo ih je 5 – 6. Neki su bili duboki metar a neki i metar i pol visine. U njima većinom nismo boravili. Njih smo koristili kao skladišta za granate minobacača 60 mm, a u jednom od njih je spavao Andrija Palfi. Ostali su znali biti puni vode ako je padala kiša.
 
Položaj Bezimenog visa nije imao neke pretjerane aktivnosti od strane neprijateljskih snaga, najčešće su to bila puščana prepucavanja od par rafala ili pojedinačnih snajperskih hitaca. Ako bi oni pucali po nama, mi bi im kasnije vratili i tako smo tratili vrijeme. Uvijek smo bili nekoliko dana na položaju, potom je slijedio odmor u Topolu i onda opet položaj. Kako sam ja jedini dužio puškomitraljez, morao sam ga ostaviti u bunkeru. To mi je bilo najgore, zato jer su svi htjeli pucati iz njega ali ga nitko od njih nije htio čistiti ili pokrivati i zaštiti od kiše. To me je toliko ljutilo da sam ga jednom uzeo sa sobom ali mi je npr Kosić rekao da ga vratim, kada sam mu objasnio razlog zašto sam to napravio rekao je da svi moraju voditi brigu o njemu jer je to oružje voda, no nitko se na to nije osvrtao previše. Tada sam požalio što sam ga zadužio.
 
Jednom mi je za vrijeme dežurstva za par sekundi pobjegao pintzgauer. Udaljenost do vozila koje se penjalo uzbrdo bila je cca 500 metara, a to je za ovo oružje bilo savršeno, no prekasno sam stigao do njega da bi mogao imati učinkoviti pogodak. Bilo je premalo mjesta unutra da bih mogao normalno manevrirati oružjem a da mi pritome pola cijevi ne strši van. Dugo vremena si to nisam mogao prežaliti. Nedugo nakon toga maknuo sam sve te vreće sa tih grana i sa strane zida napravio manji ležeći položaj za puškomitraljez. Mnogima se taj moj potez nije sviđao, ne znam da li su bili svjesni da ih one vreće ionako ne bi zaštitile od pogotka mine.
 
Sa mnom su u smjeni na Visu bili: Kopecki ili Marković kao zapovjednici desetine, Jure, Dario, Dino, Marko (iz Šida), Mika Vukovarac, Andrija Palfi, Orko, Tajči, Kelava, Muški (mislim da sam nekoga izostavio, ali više se niti ne sjećam svih osoba niti imena). Ovisno o tome kako je tko bio dostupan uvijek nas je bilo 10-tak, možda više ili manje za čovjeka - dva. Imali smo tri stražarska mjesta, a straža je trajala dva do tri sata ovisno od vremenskih uvjeta. Stražarsko mjesto na bunkeru jedino je imalo neki oblik fortifikacije, dok je mjesto na cesti u podnožju brda bilo najlošije izrađeni položaj. Nitko od nas nije nikada odlučio taj položaj popraviti. Možda smo mislili da se nećemo suviše dugo tamo zadržati pa se ne treba niti pretjerano truditi, ali da smo znali što slijedi, mislim da bi.
 
Jednoga dana npr Kosić i npr Jakovljević dovezli su nam PAM Browning 12.7 mm na postolju. Trebalo je odrediti najbolje mjesto za to oružje, no ono nije moglo biti ostavljeno na položaju nego se eventualno u slučaju napada trebalo odnjeti na taj rezervirani položaj za PAM. Nismo čak imali niti određenu osobu za taj PAM, ne znam koliko je itko od nas i bio uopće stručan za rukovanje njime. No, srećom smo jednom prilikom isprobavali pucati i vidjeli da oružje nije ispravno, nakon par metaka bi zaglavilo i tako po nekoliko puta. Oružje je odnešeno na popravak. Tih dana nam je javljeno da neprijatelj pojačava aktivnosti na našem području. Iako nas nisu pretjerano gađali ničime težim od 60 mm, to se ne bi moglo reći za ostale satnije u našoj blizini. U nekoliko navrata su nas gađali u selu Topolo minobacačima 82 i 120 mm. Bilo mi je to prvo borbeno iskustvo i prvi susret sa topničkim napadom. Moram iskreno reći da taj prvi puta uopće nisam osjećao nikakav strah, prvo zato jer su granate padale nekih 50 metara od mene i nije bilo onog prepoznatljivog prodornog fffffffssss zvuka sekundu prije detonacije. Tada još nisam bio svjestan ozbiljnosti i opasnosti koju svaka ta granata nosi. U kratkoj detonaciji i dimu, čovjek ne vidi tisuće krhotina svakakvih veličina i oblika koje se velikom brzinom šire uokolo. Budući da samo jako pukne, izgleda u početku kao super jaka petarda, barem sam ja to tako doživio. Dosta je mojih suboraca sa prijašnjim iskustvom topničkog napada hvatalo prvi bolji zaklon dok sam ja sa podsmjehom gledao na to misleći si: " Koji papci, kaj vas je strah". Takav stav me je držao dok nisam vidio kamion izrešetan valjda sa 100-tinjak rupa. Tek tada sam djelomično shvatio da to nije nimalo bezopasna stvar i da trebam promijeniti mišljenje želim li sačuvati glavu na ramenu. Nisam niti znao da ću se za nekoliko dana naći u takvoj situaciji.
 
 
BEZIMENI VIS

palfi i truliVečer sa 21. 04. na 22. 04. 1992. godine bila je iznimno topla i vedra. Bio je moj red na straži na cesti od 21.00 do 00.00 sati. Vrijeme na straži kratiš svime što ti padne na pamet, samo da ti to vrijeme što prije prođe. Noć je bila mirna, tek ponegdje bi se čuo koji rafal. Daleko u pozadini naših položaja čuo sam zvuk helikoptera, no zbog odbijanja zvuka od brda kojima smo bili okruženi taj zvuk je mogao dolaziti odasvuda. Malo mi je zaokupirao pažnju, ali onda se ubrzo sve smirilo. Čuo sam neprijateljski avion koji je letio neposredno iznad naših položaja te je izbacio osvjetljavajući grozd fosfornih raketa. Cijelo je područje postalo toliko osvijetljeno kao danju. Kako je položaj na cesti bio vrlo plitak, a ja sam sjedio na dasci, jedino mi je glava virila iznad malog improviziranog grudobrana, odlučio sam se spustiti niže da me se ne vidi. Bilo je toliko osvijetljeno da sam vrlo jasno mogao vidjeti vrijeme na mojem satu: 22:55. Super, još sat vremena pa na spavanac. Nekoliko grozdova je sporo padalo nošeno zračnim strujama, no, nakon nekih 10-15 minuta opet je sve utonulo u mrak. Sjedio sam tako na dasci, kada sam iznenada iz smjera neprijateljske strane na cesti gdje je bilo minsko polje protutenkovskih mina začuo zvuk koji mi je zaledio krv u žilama. Specifičan je zvuk kada netko stane na sitno kamenje čizmom na asfaltnoj cesti. Takav zvuk sam ja čuo i instinktivno se bacio na pod. Ništa se više nije čulo, sve je bilo mirno. Polako sam podignuo glavu ne bi li štogod ugledao. Imao sam oči velike kao vuk u Crvenkapi. Srce mi je tuklo 150 otkucaja u minuti, a tijelo je htjelo eksplodirati od adrenalina. Čvrsto sam držao mađarski kalašnjikov koji je inače pripadao Miki Vukovarcu, jer je moje oružje bilo u bunkeru. No koliko god ja buljio u mrak, ništa nisam vidio. Nakon par minuta odlučio sam otići do tamo i pogledati da li se što god vidi. Oprezno sam se podignuo i u polučučnju prešao preko asfaltirane ceste koja se pod svjetlošću Mjeseca isijavala. Cesta mi je bila najgori dio za prijeći. Ako je netko u šumi tada me jasno vidi na cesti, a ja u šumi nisam vidio ama baš ništa. Polako sam se prikradao uz brdo, držeći se sjene. Došao sam do mina, sve su bile tamo, mjesečina je bila toliko jaka da sam golim okom vidio rastegnutu žicu na protupješačkoj mini postavljenoj uz rub ceste. Sve je bilo savršeno, mrtva tišina. Pomislio sam da mi se učinilo. Još sam par minuta ostao tamo, a kako se baš ništa nije čulo, odlučio sam se vratiti na položaj. Sjeo sam opet na dasku i pogledao na sat: 23:25. Sjedio sam tako nekih 5 minuta kada sam sa svoje desne strane iz smjera borove šume čuo nešto što je imalo isti zvuk kao kad netko hoda a da mu pri tome škripi čizma. Opet sam zalegnuo i pokušao gledati u šumu koja je započinjala na nekih 10 metara od mene. No samo mrak, baš ništa se nije vidjelo. Činilo se kao da netko hoda nekoliko koraka pa stane. Nisam znao što da radim, nisam bio siguran 100% iz kojeg smjera taj zvuk točno dolazi i koliko je udaljen od mene. To škripanje čizama se opet čulo, bacio sam kamen u šumu i ono je stalo. Ležao sam prikovan uz zemlju, sada sam žalio što taj zaklon nije malo dublji. Kako je Mjesec izlazio tako je cijeli taj dio postajao sve osvjetljeniji. Imao sam osjećaj da me se vidi iz aviona. Tada sam začuo zvuk od kojega sam pretrnuo. Sasvim jasno sam čuo pritajeno repetiranje automatske puške. Progutao sam knedlu. "Jebote, opkolili su nas, sada smo gotovi" -pomislio sam. Baš u tom trenutku začuo sam iza svojih leđa korake, okrenuo sam glavu i vidio Miku Vukovarca kako se polako gegao nesigurnim koracima do mene. Kako je koračao tako je pretumbavao kamenje i taj zvuk mi se činio kao da netko kotrlja znatno veće kamenje. Polako je dolazio do mene, ispuhujući jednom rukom nos, u drugoj ruci nosio je kavu u šalici. Kada je došao na dva metra do mene i vidio mene da ležim na podu, hrapavim me glasom pitao: "Di si Trupko, šta ima?"
"Mika, mislim da je netko u šumi ispred nas" - odgovorio sam mu šapčući. Moj glas je bio toliko uvjerljiv da je bio prije na podu nego što je šalica sa kavom pala na pod do njega.
"Šta si vid'o, 'ko je tamo, di je moja puška" - progovorio je Mika takvim glasom da se moglo vidjeti da je i njemu knedla u grlu i da mu srce radi 100 na sat. Uvijek je bio malo pripit ali sada je bio trijezan.

Kao za inat baš se više ništa nije čulo, vladala je mrtva tišina. Pomislio sam da će još sada ispasti da sam sve umislio.
"Mika, ajde ti tu ostani dole i pazi, a ja idem do Kopecoga da mu javim što se događa" - rekao sam mu i potapšao ga dlanom po plećki. Puzeći sam došao do ceste i u vrlo kratkim, brzim kretnjama prepuzao tih 4 metra ceste. Čim sam ušao u sjenu brda otrčao sam do prvog bunkera. Tamo su svi spavali, a Kopeckoga nije bilo. Sigurno je u drugom. Odmah sa ulaza vidio sam Kopeckoga koji je drijemao naslonjen na beton, odsjaj vatre igrao se sa sjenama na njegovom licu.
"Ej, Kopecki, probudi se! Čuo sam nekoga u šumi na cesti" - energično sam ga prodrmao i u sekundi izreferirao.
"Hmm, šta'e Trupko, 'ko je u šumi, đe?"- slavonska dobričina Kopecki se polako budio, čuo je da sam mu nešto rekao, ali nije znao o čemu pričam. Ponovio sam mu opet sve što se događalo, a naš je razgovor probudio još nekolicinu dečki u bunkeru, pa sam i njima ponovio istu priču. Kopecki je na motorolu tražio Žunu (ne sjećam se pozivnog broja Kosića) te mu ponovio moju priču. Kosić mu je rekao da pojačamo pozornost i straže na dva čovjeka po poziciji. Kopecki mi je rekao da odem obavijestiti ostale na stražarskim mjestima i da povećaju budnost te da probudim ostale. Baš kada sam budio ostale, Mika je počeo povremeno pucati kraće rafale prema šumi, što nas je dodatno zbunilo, jer tek sada nismo znali što se događa. Na njegovu vatru nitko nije uzvraćao. Kopecki i ja smo otišli do njega. Mika je ležao na podu.
"Mika, jebote, što pucaš?"- upitao ga je pomalo ljutitim glasom Kopecki.
"Čuo sam neke korake u šumi" - odgovorio mu je Mika. Fala bogu da to i netko drugi čuje. Pao mi je veliki kamen sa leđa jer sam na trenutak pomislio da mi se sve to učinilo.
"Ajd' nemoj više pucati, osim ako ne vidiš nešto, ovako samo otkrivaš položaj" - rekao mu je Kopecki pa smo se on i ja vratili natrag do bunkera.
"Trupko, ajd' ti tamo do Marka na dvojku, pa budi tamo s njim dok ne vidimo dalje šta će bit, ovo je sve sjebano. Jes' ti siguran da si ti dobro čuo to što's rek'o? - pomalo ljutitim glasom pitao me Kopecki.
"Pa da nisam siguran ne bi ti to sve govorio, nisam ništa vidio, ali sam 100% siguran da znam kako zvuči kada netko stane čizmom na šoder na cesti i kako zvući čizma koja škripi" - odgovorio sam mu.
"Dobro, ajd' ti onda tamo do Marka, vidjet ćemo ujutru"- progunđao je Kopecki sebi u brkove te se gegajući i mumljajući nešto vratio natrag u toplinu bunkera. Hodajući prema Marku vidio sam prema sjenama od vatre iz unutrašnjosti bunkera da su gotovo svi budni.
Tu noć sam spavao napreskokce na grmlju čempresa. Od topline bunkera nije bilo ništa još sat vremena dok Kopecki nije odlučio vratiti stražu u normalu.
 
Ujutro 22. 04. je svanuo normalan uobičajen topli proljetni dan. U samo svitanje oko 06.00 sati ujutro, za kada je bilo najavljeno djelovanje našeg topništva po neprijateljskim snagama, iznenadilo me kada sam čuo da granate padaju po Topolu. Topnički napad je trajao nekoliko sati sporadičnim plotunima. Djelovano je po svim položajima osim po Bezimenom visu. Po položajima 2. satnije koja se nalazila nama s lijeve strane na brdu (preko puta Ljubine glave) odzvanjale su detonacije. Iskoristio sam to vrijeme i trenutak ne bi li usnimio nekoliko fotografija na kojima se jasno vidi djelovanje topništva po našim snagama. Marko i ja smo opet bili skupa na straži, bilo je negdje oko 10 sati prijepodne. Ovoga puta bili smo na bunkeru. Sjedili smo naslonjeni leđima na zid koji je bio okrenut prema neprijateljskoj strani. Odjednom je nebo iznad naših glava zaparao reski zvuk fffffffšššššš te desetinku sekunde nakon toga zaglušujuča detonacija odzvanjala je podnožjem brda, a uokolo nas po okolnom kamenju čulo se kako odzvanjaju komadi metala. Sve je bilo u sivkastom dimu koji se u potpunosti raščistio tek nakon par minuta. Bila je to mina od 120 mm i pala je točno u podnožje brda nedaleko od malih bunkera. To je bila prva mina koja je pala na položaj od kada smo na Bezimenom visu. Pomalo smo se svi iznenadili, zalegli smo i očekivali još koju, no nije se baš ništa dogodilo.

"E moj Trupko, sad ćemo tek najebati, namjestili su nas na pravac, tek sad će biti belaja" - rekao je Marko uplašenim glasom, vidjelo se na njemu da je već prije iskusio takvu taktiku kojom neprijatelj ne djeluje po cilju odmah već čeka pogodan trenutak. Znali smo da je neprijatelj namjestio naše koordinate na nišanskim spravama i da je samo pitanje trenutka kada će početi napad. Napadi topništa počeli su bivati sve žešći i žešći, po okolnim položajima oko nas odzvanjale su detonacije. Nekoliko uzastopnih plotuna, pa mala pauza od 10 minuta pa opet sve ispočetka. Uskoro nam je stigla vijest da je 2. satnija morala napustiti položaj i da je on sada pod kontrolom neprijatelja. To je bila vrlo nepovoljna situacija za nas jer je neprijatelj time vidio naš položaj kao na dlanu. S padom tog položaja počela su i žešća granatiranja. Taj dan na naš položaj došao je u posjet slikar (ne znam mu ime) koji je bio pripadnik naše bojne no zbog izložbi nije bio s nama dosta dugo. Odlučio je provesti jednu smjenu na položaju pa je zajedno s Jurom Mušanom otišao na stražu u bunker na brdu. Mi svi ostali sjedili smo u bunkeru i komentirali situaciju kada su se Jure i slikar spustili potpuno prekriveni bijelom prašinom. Izgledali su kao da ih je netko posipao vrećom brašna.
"Čovječe... nemo'š gore biti... tol'ko tuku... da smo mi morali sići dolje" - rekao je Jure isprekidanim tonom hvatajući dah između riječi.
"Da, užas jedan, pa samo da nam nije na glavu palo, gađali su nas "osama", ali sreća naša što su sve fulali, jedna je krilima zagrebala po zidu, da je pogodila, pobila bi nas. Ne može se gore više biti" - potvrdio je Jurine riječi slikar, isto vidno uplašen i zadihan, tapšajući se dlanovima po uniformi, skidajući finu bijelu prašinu koja mu je prekrila uniformu.
 
BUNKER

Kopecki je na motorolu zvao Kosića koji je već krenuo s kamionom. Objasnio mu je da smo pod djelovanjem pojačane neprijateljske topničke vatre. Kosić mu je rekao da skloni ljude u zaklon dok on ne dođe i da se previše ne slikamo vani jer nas vide sa izgubljenog položaja 2. satnije. Za par minuta stigli su i Kosić, Streh i Jakovljević. Donjeli su i PAM za koji je Kosić rekao da se odmah izvadi van iz kamiona. Svi smo se ushodali oko kamiona što je neprijatelju očito bio vrlo dobar cilj pa nas je samo sreća zaštitila od pogibelji. Na naš položaj pala su dva plotuna mina od 82 mm, svi smo se pobacali uokolo gdje je tko stigao. Ja sam se bacio u mali rov na kutije sa granatama minobacača. Kad se dim razišao i kad smo vidjeli da nitko nije nastradao, vidjeli smo da je kamion uništen. Bio je izbušen naprijed i sa cijele lijeve strane, obje gume, vrata, stranice, cerada. Jednostavno nije bilo mjesta gdje nije bilo rupe od gelera. Na sreću PAM je bio neoštećen. Kosić je ubrzo zapovjedio nekolicini nas da odnesemo PAM na planirani položaj. Ja sam bio jedan od prozvanih u toj grupi, no kako na bunkeru nije bilo nikoga, a moje jedino oružje je bilo tamo, zamolio sam Kosića da mi dozvoli da sa Jurom Mušanom i Željkom Jakovljevićem odem u bunker. Dozvolio je i nas trojica smo u pognutom položaju krenuli prema brdu. Bili smo leđima okrenuti prema svim ostalim suborcima koji su za to vrijeme nosili PAM na položaj. Nakon što smo prešli 30-tak metara, ispred nas je pala granata točno na stazu kojom smo se kretali na brdo. Jure i Željko su se povukli i odlučili se vratiti natrag. Ja sam na trenutak zastao i dvoumio se da li da se vratim ili da ipak pokušam doći do bunkera. Ja sam bio jedini bez oružja na položaju, svi ostali su imali puške osim mene. Odlučio sam krenuti dalje. Dok sam se prignut šuljao uz brdo, pazeći da se previše ne otkrivam, iza mojih leđa u smjeru bunkera odjeknulo je nekoliko detonacija mina. Pogledao sam iza sebe ali cijeli taj dio položaja bio je prekriven sivim dimom. Polako sam nastavio dalje i tada čuo ispaljenje, te par sekundi nakon toga britki zvuk fffffffssss, što je jači, kraći i britkiji zvuk, bliže tebi pada. U sekundi sam se bacio i tada je odjeknula eksplozija. Osjetio sam udarac u usta i nos, a lijevo rame nisam osjećao. U ušima mi je zujalo, gušio me dim i prašina koji su se stvorili oko mene. Imao sam osjećaj da mi fali pola nosa i komad usta. Desnom rukom sam pipkao usta i nos, isprva vrlo pažljivo, ali odahnuo sam tek kada sam vidio da nema krvi i da je sve na svome mjestu. Gurnuo sam ruku u jaknu i gledao da li krvarim, no sve je bilo u redu. Očito da me je samo pogodio kamen. Ubrzo se iz podnožja brda začuo glas Jure Mušana i Željka Jakovljevića. "Ej, mali, jesi živ?" - povikao je Jure. "Ma jebo te garonja, ajd' se vraćaj natrag" - nadopunio ga je Jure.
"Je, je, sve je u redu, dobro sam!" - povikao sam.

Pogledao sam prema podnožju brda na položaj gdje se nalazilo stražarsko mjesto na cesti gdje sam jučer navečer ležao, sada je tamo bio Tajči. Na njega je padao plotun za plotunom. Cijeli taj dio bio je prekriven dimom i detonacijama. Mislim da je na njega palo između 30 i 50 granata. Na trenutak sam opet dvojio da li da se vratim ili da nastavim, dijelilo me svega 20-tak metara od ulaska u bunker. "Ma kad sam već do tuda došao, idem još to malo, treba nam taj mitraljez" - sam sebe sam bodrio. Kada sam se pridigao, sledio sam se, stijena iza koje sam se skrivao od pogleda neprijatelja bila je pogođena direktnim pogotkom. Mina je pala od mene na svega dva metra, imao sam nevjerojatnu sreću.
Kada sam stigao na nekih desetak metara od bunkera trebalo je pretrčati brisani prostor. Taj dio uzvišenja je vidljiv sa svih neprijateljskih položaja, ako su navodili tako preciznu vatru znači da su promatrali cijelo brdo, a sada su i vidjeli da je netko utrčao u bunker. Ušao sam u bunker. Pogledao sam letimično kroz rupe, ništa se nije vidjelo od dima zapaljenog drveća u podnožju brda. Pregledao sam sve što se tu nalazilo od naoružanja. Osim mog puškomitraljeza bio je tu raketni bacač 90 mm "Osa" s dva punjenja, 10-tak trenutnih tromblona, PAP-ovka i snajperska puška M-76. Što sada ponijeti, ne mogu sa svime time trčati natrag, bit ću prespor. Dvojio sam par sekundi, no odlučio sam uzeti par tromblona, puškomitraljez i kutiju sa streljivom. No tada me ulovila panika, nitko nije pucao, a trebam izaći van bunkera. Opet sam čuo povike iz podnožja brda da sve ostavim i da se vratim. Brzo sam se prebacio u stranu do improviziranog položaja za puškomitraljez, moj garonja je bio tu. Uzeo sam ga i počeo se spuštati skačući sa stijene na stijenu poput divokoze. Niti dan danas ne znam kako sam to uspio, a da se nisam nigdje popiknuo. Dotrčao sam do bunkera i ostavio tromblone na kamenom zidiću. Na vratima bunkera stajao je npr Kosić, derao sa na motorolu: "Šaljite mi pomoć imam mrtve i ranjene, svi su mi ljudi mrtvi ili ranjeni!" Vidjelo se na njemu da je jako uplašen, cijelo to vrijeme gledao je pogledom prema brdu u čijem podnožju smo se mi nalazili. Pogledao sam uokolo, vidio sam Kosića, Juru, Željka i Kopeckog. "Pa dobro gdje su drugi, zar je moguće da su doista svi ostali nastradali, pa to je onda katastrofa." Tada mi je tijelo prvi puta obuzeo strah da se iz ove situacije nećemo izvući živi. U bunkeru sam vidio Orku, inače najboljeg Strehovog prijatelja iz kvarta, ležao je na desnom boku, majica mu je bila podignuta do lopatica i sa udaljenosti od desetak metara vrlo jasno sam mogao vidjeti rupu na leđima malo veću od kovanice od 5 kuna, no nije mu iz nje curila krv. Bio je nepomičan pa nisam znao da li je mrtav ili samo ranjen. Natporučnik Kosić je došao do mene, pogledao me direktno u oči i potpuno smirenim glasom mi rekao: "Damire, odi tu lijevo do ovog zida, postavi mitraljez i ako vidiš bilo koga gore da se pojavi sreži ga rafalom". Podignuo sam oružje i udaljio se od bunkera i njega na nekih 20 metara. Bio sam jedini vojnik sa lijeve strane. Cijeli Bezimeni vis bio je prekriven slabim dimom, na trenutak su se čak detonacije i utišale. Postavio sam oružje i pogledom tražio da li ću vidjeti kakve kretnje. U glavi mi je bubnjalo, mislim da sam pretpostavljao kako sada slijedi pješački napad ravan iskrcavanju na plaži Omaha. Bilo me je jako strah, još više sam mislio da se neću izvući iz ove situacije. U tom mom skeniranju brda, trgnuo me zvižduk koji je Kosić uputio meni. Pogledao sam prema njemu. Stajao je ispred ulaza u bunker u polučučećem stavu, pogledao je izravno u mene, podignuo palac lijeve ruke u zrak i zadržao ga tako nekoliko sekundi, klimnuo glavom i namignuo mi. Ja sam podignuo svoj palac desne ruke da mu odzdravim te mu također klimnuo glavom. Potom se svako od nas okrenuo na svoju stranu. Pogledao sam prema brdu, a onda je nekoliko reskih zvukova zaparalo zrak. Fffffsss... boom, boom, boom. Eksplozije su se nizale jedna za drugom. Pao je cijeli plotun od 5 - 6 mina. Osjetio sam udarni val svake detonacije. Udarao je u moje tijelo poput nekog nevidljivog bića. Nisu to bili uobičajeni udarci, riječima se ne može opisati učinak udarnog vala eksplozije na tijelo, on je jedinstven i svojstven samo eksploziji. Cijeli taj prostor s moje desne strane bio je prekriven dimom, u ušima mi je zujalo, ali sam ipak čuo kako komadići zemlje i kamene prašine padaju po mojoj uniformi i kacigi. Dim je imao miris po trulim jajima i uvlačio se duboko u grlo. Fascinirao me je miris spaljenog kamena koji se isto tako mogao osjetiti, a koji opet ima specifičan i jedinstven miris. Ništa drugo ne podsjeća na njega. Vjetar je baš nosio taj dim prema meni, i ništa se nije vidjelo. Na trenutke sam mogao razaznati obrise Visa a onda bi opet dim to sve zakrio. Prema meni su se kretali u pognutom stavu Jure i Željko. U očima sam im mogao vidjeti nevjerojatan strah koji su poput kakve zaraze prenijeli i na mene. Vidjeli su me, ali kao da mene nije bilo. Prošli su, obojica samo izustivši: "Kosić je mrtav, ubili su Kosića!" Ta vijest u glavi mi je odjeknula poput malja. Ne, ne, to nije moguće. Nisam želio vjerovati u to. Dok sam ja tako stajao u nevjerici, Jure i Željko su nestali u oblaku dima, gdje su otišli ne znam. Znam da sam pogledao uokolo sebe i da nisam nikoga vidio. Ostao sam sam. Tada sam po drugi puta toga dana osjetio da se odavdje neću izvući živ. Uhvatio me je strašan strah, želio sam se okrenuti i otrčati u Topolo. Tih nekoliko minuta glavom mi je prolazilo na desetke različitih ideja. Zašto sam ostao, iskreno ne znam, možda iz prkosa ili sam se jednostavno pomirio sa sudbinom pa šta bude bude, doista ne znam!

Odlučio sam se maknuti iz ovog položaja gdje sam bio i krenuti naprijed na brdo. Prebacio sam se desetak metara naprijed i ponovo začuo ispaljenje novog plotuna, par sekundi nakon toga opet ffffsss... boom, boom, boom. Dim je opet bio oko mene, opet miris trulih jaja i spaljenog kamena. Mine su pale baš tu gdje sam maloprije stajao. Da se nisam pomaknuo prema naprijed bio bi mrtav. Duboko sam udahnuo, odagnao negativne misli i krenuo naprijed. Došao sam u podnožje brda gdje se nalazila neka napuštena kuća bez krova, ostali su samo zidovi. Ispod jednog od tih zidova šćućureno je sjedio Muški, pitao sam ga nešto, no on je nijemo samo zurio ispred sebe, držeći pištolj kraj sebe. Krenuo sam polako prema brdu i kroz dim uočio siluetu nekog čovjeka. Bio je to Streh, čučao je ispod nekog omanjeg stabla, čvrsto držeći FAL-ovku u ruci.
"Eeeej, Streh, pa di si, kaj ima?" - upitao sam ga s tolikim veseljem što uopće vidim nekoga od svojih prijatelja živog i zdravog. Bio sam presretan što ga vidim živog.
"Truli, pa kaj si ti živ, jebote, pa nemrem vjerovati, pa neko je rekao da si najebao, čovječe pa živ si!" - iznenađenim glasom rekao je Streh širivši usta u osmijeh od uha do uha. Pružili smo jedan drugom ruku i zagrlili se pravim istinskim zagrljajem.

"Pa kaj se to događa, ko je sve nadrapao kad ste nosili PAM, vidio sam Orku da je dobio u leđa?" - pitao sam Streha.
"Stari moj, Kosić je poginuo. Pogodilo ga je na samom ulazu u bunker. Da je ušao unutra ne bi mu ništa bilo. Geler ga je pogodio pod samu kacigu u glavu... Znaš onog novog lika kaj je došao, frajer mu je odmah uzeo zbrojevku i motorolu i nekuda otišao, više ga nisam vidio... Ma kaos je ... svi koji su nosili PAM su dobili gelere po nogama, a mali Palfi je poginuo... čovječe, Dok je sve morao sam zbrinuti, oni pederi iz MASH-a zapovjedništva nisu htjeli doći do nas, da ih mi nosimo do njih. Slikar je gadno najebao. Palfi mi je umro skoro na rukama... Dok je sam morao sve njih zbrinuti, ja sam mu pomagao, ali ne mogu ja to stari moj... Kak smo nosili PAM, pale su granate i slikar je dobio po nogama, neko je otišao po nosila i kak smo ga nosili natrag opet je pao plotun pa su ga ostavili vani, nisu ga stigli unijeti unutra i tu je dobio još gelera po glavi i tijelu... mislim da se ne bu izvukao. Marko je dobio po nogama, Kelava, Mika..." - u jednom dahu je Streh govorio o svojem traumatičnom iskustvu. Vidio sam na njemu da mu nije nimalo lako, na uniformi je imao još krvi koja se već sada i posušila.

"Kaj je sa Tajčijem, jel' je on dobro?" - pitao sam.
"Stari moj... kaj je Tajči preživio, pa to je nekaj strašno, ja ne znam kak je to uopće moguće... pa na njega je palo pun kurac granata, a njemu niš', niti ogrebotina. Sreća kaj je onak mali... kosa mu stoji u zrak k'o da ga je struja zdrmala!" - sa smješkom i optimističnim glasom komentirao je Tajčijev doživljaj Streh.
"Da vidio sam odozgo da je po njemu padalo sve u šesnest, fakat nemrem vjerovat da mu nije niš'!" - odgovorio sam mu vrteći glavom u nevjerici.
"Jesi vidio Muškoga, on je tu kod zidića kuće, nekaj sam ga pitao, a on kao da me niti ne vidi?" - pitao sam Streha jer je Muški bio udaljen od nas dvadesetak metara.
"Da jesam, a kam ti ideš?" - pitao me Streh.
"Ne znam ni sam... idem gore na bunker... nikoga nema gore!" - odgovorio sam mu mada i sam nisam znao pravi razlog zašto se uopće penjem gore.
Detonacije su nakratko prestale, iako su posvuda uokolo nas i dalje odzvanjale povremene detonacije uglavnom neprijateljskog topništva. Naše topništvo se uopće nije čulo, ne znam zašto. Da li su imali neke druge ciljeve, ali ovi preko su imali majstora koji je znao svoj posao. Slagao je granate školski baš onako kako treba.


SAVRŠENI DAN ZA UMIRANJE

Podignuo sam se, pogledao prema brdu i počeo se penjati.
"Ej, Truli, pa daj kam ideš, ostani tu dok ne vidimo kaj bumo dalje" - molio me je Streh da ostanem uz njega.
"Nemrem... idem ja polako gore, pa kaj bude bude... Vidimo se Streh i čuvaj se!" - rekao sam mu i polako krenuo dalje no nisam daleko otišao jer je usljedio još žešći napad. Našao sam neku pukotinu u stijeni i zavukao se u nju. Promatrao sam nebo iznad mene i oblake. Da nema svega ovog pakla, danas bi bio vrlo lijep dan, pravi proljetni. Kad god bi detonacije prestale, začuo bih pjev slavuja. Nisam mogao vjerovati da se ptica uopće ne plaši detonacija. Nekoliko mi je kapi kiše palo na lice. Pomislio sam kako lijep, gotovo savršen dan za umiranje. Kada bi mogao birati, ne bi mogao imati ovakav dan. Sve je zvučalo i izgledalo kao na filmu. Crnogorci su nas tukli sa svime što su imali. Na Bezimeni vis je palo, zbilja ne znam točno koliko, ali između 200-300 granata sigurno. I opet nedovoljno da se mi maknemo, zbilja smo bili nevjerojatno ludi ili hrabri. Mislim da nam je bilo svejedno, barem je meni bilo. Pomirio sam se sa svojom sudbinom i rekao sam sebi ako mi je tako suđeno, danas ću poginuti, ali barem imam savršeni dan za to. Takvo razmišljanje mi je dalo neku nevjerojatnu snagu, pa sam ubrzo izašao van te rupe i krenuo prema svojem rezervnom položaju za šarac s lijeve strane bunkera ispod njega. Tamo sam sjeo na stijenu, izvadio sve svoje redenike i čekao. Imao sam dobar pogled na cestu i brdo ispred mene.
 
Slavuj se i dalje povremeno čuo, vjetar je i dalje lagano nosio dim zapaljene borovine, a tu i tamo na lice bi mi pala pokoja kap kiše, savršeni dan. Tijelo mi je bilo puno bijesa i nemoći pred ovakvim superiornim neprijateljem. Bio sam ljut što naše topništvo ne djeluje po njima. Iz očaja sam opalio par rafala prema brdu ispred mene. Kasnije su mi rekli da je taj dio pretrčavala neprijateljska pješadija. Ja ih nisam vidio jer mi je smetala gusta vegetacija. No dečki iz Ošlja, naš 3.vod je otvorio vatru po njima. Sjedeći tako na kamenu, čuo sam neki govor iz smjera bunkera. Pomislio sam da su to crnogorski vojnici, pa sam se pridignuo i polako krenuo prema bunkeru. Oni su opet kod bunkera čuli da netko puca pa su i oni krenuli prema meni. Našli smo se tako negdje između. Srećom bili su to naši dečki, koji su čuli pozive u pomoć koje je slao pokojni Kosić te su samoinicijativno trčali od Topola sve do Bezimenog visa iako je neprijatelj topništvom pokrivao i taj dio. U pomoć nam je došao Lika sa nekolicinom svojih izviđača te naši dečki iz drugih vodova koji su bili na odmoru u Topolu: Kruno, Lala, Kukuruzović, Gego, Durbas i još par njih kojima sam nažalost zaboravio imena. Ne mogu opisati osjećaj sreće koji sam doživio ugledavši neke od svojih najboljih prijatelja. Bili smo presretni što jedni druge vidimo. Vidjevši sve te ljude oko sebe prepune toliko pozitivne energije u situaciji u kojoj je svatko od nas svake minute mogao izgubiti život, no strah se tamo nije vidio. Niti na jednome licu nisi mogao vidjeti strah. Bila je to grupa hrabrih, požrtvovnih i iskrenih prijatelja koja je zbog svoje ratne braće, potpuno nepoznatih ljudi koje je sudbina sada spojila odlučila riskirati svoj život. Zbog svega toga sam im vječno zahvalan, da nije bilo njih ne znam kako bi to sve na kraju završilo. Kruno i Lala su napravili neki mali improvizirani zaklon odmah do ulaza u bunker. Sreća je opet bila na našoj strani jer je jedna granata pala metar od tog zaklona. Kruno je dobio hrpu gelera u torbu sa okvirima koja mu je bila na leđima, a jakna mu je bila isprekidana. Nigdje niti jedne ozljede. Lala je isto tako dobio po okvirima i jakni. Obojica su bili po leđima potpuno bijeli od prašine kamenja. Na sve to samo smo se smijali, moral nam je bio preko 100%. Kuki i Gego su bili u malim zaklonima ispred nas. Svi smo se nakon pada granata međusobno dozivali i provjeravali da li je sve u redu. Nada nam je ponovno živnula kada smo čuli plotune našeg topništva i detonacije po njihovoj dubini, napadi topništva su oslabljeli, vidjelo se da smo odnijeli pobjedu. Netko je javio Liki da se spustim dolje i da se svi iz 1. voda koji smo bili na Bezimenom Visu povučemo u Topolo. Moram priznati da mi je to bilo potrebno, bio sam na izmaku snaga, umoran preplašen, totalno iscrpljen. Nas nekolicina koji smo ostali neozlijeđeni, a mislim da nas je bilo svega 4 – 5 od 15 koliko nas je bilo u vrijeme početka napada, našli smo se svi dolje ispod bunkera u kojem su sada sjedili dečki iz 4. satnije i pješice se zaputili prema Topolu. Na kraju, dvoje ljudi je poginulo, dvoje je bilo teško ranjeno te petorica lakše, čak je i Kopecki dobio nekoliko manjih gelera po nogama ali je mogao hodati. Shvatio je da je ranjen tek kada smo došli u Topolo. Oni zvukovi koje sam čuo u noći 21. 04. na 22. 04. bili su od grupe neprijateljskih izvidnika koja se noću provukla ispred naših redova i ujutro napala položaj 1. satnije s naše desne strane. Iako su djelomično zauzeli taj položaj, 1. satnija je nakon brze reorganizacije snaga sprovela protunapad i povratila položaj pod našu kontrolu. Cijela je 3. satnija ubrzo povučena sa položaja i poslana na reorganizaciju u Živogošće i 2 tjedna odmora.

(Damir Trupković Truli, 10. ožujka 2010.)
Silvije Strahimir Kranjčević:
MOJ DOM
 
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
 

tigar web dizajn