U ožujku 1992. godine veći dio 1. brigade bio je vraćen sa zapadnoslavonskog ratišta u vojarnu "Croatia" u Zagrebu radi kraćeg odmora, popune ljudstvom i opremom i, koliko su uvjeti dozvoljavali, uvježbavanja. Među gardistima se širila neprovjerena priča da nas čeka neko gadno ratište - možda najteže na kojem je Brigada bila, no nitko nije znao ništa konkretno.

Prvi je dio Brigade krenuo 3. travnja 1992. godine, kao pratnja opremi - vozilima, topničkom oruđu i ostaloj krupnoj opremi. Išli su kamionima do Rijeke te dalje trajektom do Ploča. Ostatak, koji je činio veći dio pješaštva, krenuo je noću 4./5. travnja 1992. godine autobusima. Ja sam, kao vojnik u 3. satniji 3. bojne, putovao u toj grupi. Krenuli smo malo prije ponoći. Još uvijek nismo znali koje nam je konačno odredište. Nismo tada imali mobitele pa da ostvarimo komunikaciju s onima koji su krenuli dan ranije. Prijevoz je bio totalno nekomforan. Ukrcali su nas u neke stare autobuse, koji su inače služili za prijevoz putnika u javnome gradskom i prigradskom prometu. Bili su to autobusi sa niskim naslonima i vrlo malim razmakom između sjedala, tako da su se i osobe prosječne visine već nakon sat-dva vožnje osjećale vrlo neudobno. Osim toga, nije bilo dovoljno autobusa, pa smo se putem izmjenjivali na sjedalima. U svakom je trenutku nekoliko ljudi moralo stajati, barem u mojem autobusu. Putovanje je, što zbog ograničenog komfora u autobusima, što zbog dugotrajne i spore vožnje u velikoj koloni te povremenih kvarova autobusa, kad bi čitava kolona stajala, bilo izuzetno iscrpljujuće. Išli smo preko Karlovca do Senja te preko Paga prema Dalmaciji. Tek kad smo prošli Split postalo nam je jasno da idemo put Dubrovnika. Nakon gotovo 24 sata provedenih na putu, konačno smo, usred noći, stigli u Klek, malo mjesto u blizini Neuma, za koje većina nas do tada nije ni čula, a koje će narednih mjeseci imati za nas vrlo veliki značaj, jer je tamo bilo smješteno Zapovjedništvo Brigade i brigadna logistika.

I dok je za veći dio Brigade dolazak u Klek značio odmor od doista napornog putovanja, za moj vod je to bila samo usputna stanica s vrlo kratkim zadržavanjem. Naš se vod odmah po dolasku u Klek ukrcao u kamione i krenuo preko Neuma i Imotice, koja će u narednim mjesecima biti sjedište Zapovjedništva bojne, do Topola, u kojem je bilo smješteno Zapovjedništvo naše (treće) satnije. Krenuli smo malo prije ponoći. Vožnja je trajala nešto više od pola sata. Odmah po dolasku u Topolo, vođeni lokalnim vodičem, stanovnikom tog kraja i pripadnikom 163. dubrovačke brigade, krenuli smo pješice uskom stazicom, kroz neku guduru, prema malom selu Stupa, udaljenom oko 2 kilometra od Topola. Tamo smo stigli iza ponoći i odmah zamijenili na položaju pripadnike 4. brigade koji su do tada bili u selu. Naši prethodnici dočekali su nas u pravom "commando" izdanju. Ofarbali se dečki po obrazima kao da su netom došli iz gadne akcije. Saznali smo tada da je selo gotovo sa svih strana okruženo neprijateljskim položajima, da je jedini moguć prilaz selu staza kojom smo mi upravo došli i to isključivo noću, dok se danju ne smije ni proviriti izvan zgrada zbog snajperista. Pored toga, ispričali su nam da neprijatelj gotovo svake noći vrši pješački napad na selo. A mi - kao da nas je netko usred noći padobranom ubacio u selo - pojma nemamo gdje smo, na koju stranu da gledamo, s koje bi to strane neprijatelj mogao napasti. Naša je zbunjenost bila dovoljno velika već zbog same činjenice da smo bili totalno dezorijentirani, a kad su nam još uši napunili tim pričama... Ubrzo će se uspostaviti da je gotovo sve što su nam ispričali odgovaralo stvarnom stanju, osim onih noćnih pješačkih napada. Nerado priznajem da sam tu noć drhtao na straži. I to ne zbog hladnoće.

Naši su se prethodnici odmah po našem dolasku i preuzimanju stražarskih mjesta sretni i veseli pokupili prema Topolu. Veseli ne samo zbog toga što su se konačno maknuli iz "zatvora", već i zbog toga što su nam uspjeli "uvaliti" priču o napadima.

Selo smo čuvali na tri stražarska mjesta. Stražarsko mjesto broj 1 bilo je na otvorenom, pored staze koja vodi prema Topolu. Stražarsko mjesto broj 2 nalazilo se u jednoj prilično razrušenoj zgradi s pogledom u smjeru zaljeva Bistrina. Zgrada je već do našeg dolaska dobila toliko granata da je bilo gotovo nemoguće odrediti njenu predratnu funkciju. Treće stražarsko mjesto nalazilo se u drugoj zgradi i s tog se mjesta danju mogao kontrolirati put prema selu Ošlje i brdu Okladnik, gdje su se nalazile jače neprijateljske snage.

Odmah po dolasku u Stupu postalo nam je jasno da će se narednih tjedana naša prehrana svoditi gotovo isključivo na konzerve. Kako sam ranije spomenuo, do sela se moglo doći jedino noću i to samo jednom stazom koja je vodila iz sela Topolo. Tom su nam stazom svake noći dvojica lokalnih mještana, pripadnika 163. brigade, donosila hranu i piće - konzerve, mlijeko, kruh, vodu, sokove. U selo, zbog specifične situacije, nije bilo moguće dostavljati vozilom toplu hranu iz vojničke kuhinje. U takvim okolnostima mi smo odmah po dolasku u selo počeli kopati po kućama u koje smo se smjestili u potrazi za raznim namirnicama koje bi nam mogle barem malo obogatiti jelovnik. Tako smo već prve noći otkrili u podrumu pored stražarskog mjesta broj 3 nekoliko 200-litarskih bačava meda. Bilo je tu 6, možda 7 bačava, u svakoj med druge boje. Uz silne konzerve, stvarno nam je dobro došao taj med. Osim meda, u nekoliko podruma smo našli bačve s crnim vinom. Kako je mene silno razveselio med, tako je neke dečke silno razveselilo vino. Toliko ih je razveselilo da je pola voda nakon samo dva sata od dolaska u Stupu bilo nacvrcano do daske. Ne zamjeram im, nakon svega što su do tada prošli na ratištima, samo im je još ovo trebalo. Malo su se opustili da se lakše suoče s novom situacijom. Osim toga, nakon priče s kojom su nas dočekali naši prethodnici, ionako nitko od nas nije vjerovao da će se živ izvući iz tog pakla. Zamjerao sam jedino zapovjedniku voda što je dozvolio malo previše opuštanja uz to izuzetno jako vino, kojeg je dovoljno popiti dvije-tri čaše da budeš gotov.

Stražu smo davali po dvojica na svakom stražarskom mjestu. Smjene su trajale po 3 sata. Ja sam s kolegom Ivanom G. odradio već prve noći jednu smjenu, mislim da je to bilo od 2 do 5 sati ujutro, na stražarskom mjestu broj 1. Zbog toga što smo se osjećali izgubljeno, kao da nas je netko izbacio iz aviona u džunglu punu divljih zvijeri, a ne znamo na koju se uopće stranu okrenuti, s koje će strane zvijeri napasti, osjećao sam doista veliki strah. Vjerujem da se te noći ni ostali nisu osjećali bolje. Svaki šum koji bi došao od kakve životinjice koja noću traži hranu, zaustavio bi nam disanje, dok je prst stalno bio spreman na okidaču. Dok sam ja tako drhtao, moj znatno iskusniji kolega je na stražarskom mjestu, pod utjecajem spomenutog crnog sredstva za smirenje, hrkao ko medo. Njegovo je hrkanje tako paralo noćnu tišinu, tek povremeno prekidanu šuškanjem ili glasanjem noćnih životinjica, da sam ja bio uvjeren kako ga neprijateljski vojnici, koji već vjerojatno pripremaju noćni napad, sasvim dobro čuju i kako su nas već locirali.

Svima je laknulo kad je prošla ta noć puna neizvjesnosti i straha. Bila mi je to vjerojatno najduža noć u životu.

- vrh - 

 

Nekako je prošla ta prva noć na Jugu. Smjestili smo se po kućama i sobama. Ja sam se smjestio u jednu mračnu prostorijicu, koja je do rata vjerojatno služila kao spremište za namirnice (špajza). Prostorijica se nalazila ispod betonskog stubišta i bila je savršeno sklonište od granata. Na neku sam betonsku policu stavio madrac i vreću za spavanje. U početku sam u toj špajzi bio sam, a kasnije, kad je vidio da je to najsigurnija prostorija u cijelom selu, pridružio mi se i Skula. To je bio moj stančić narednih mjesec i pol dana. U kuhinji iste zgrade smjestio se Jozo, zapovjednik voda. Ostatak se ekipe smjestio u još dvije ili tri kuće. U našoj je kući bio jedini pravi bunar s odličnom, pitkom vodom, dok su ostale kuće imale cisterne s kišnicom.

Po svitanju, počelo je sređivanje dojmova o našem novom boravištu. Selo Stupa sastojalo se od svega nekoliko kuća, možda manje od deset, s pripadajućim gospodarskim objektima. Glavnu jezgru činilo je nekoliko najstarijih kuća, možda tri ili četiri, povezanih u neku strukturu poput manjeg dvorca sa zajedničkim dvorištem u sredini. Oko te jezgre bilo je još svega nekoliko novijih kuća. Cijeli se vod smjestio u nekoliko kuća koje su tvorile spomenutu jezgru. U toj jezgri, odnosno u njenoj neposrednoj blizini, nalazila su se sva tri stražarska mjesta i bilo je vrlo opasno izlaziti izvan te jezgre jer je bila osigurana protupješačkim minama, uglavnom paštetama, dok su prilazne ceste bile osigurane protutenkovskim minama. Uz stijene iznad sela bilo je postavljeno nekoliko onih mina nalik na antene, ispunjenih kuglicama, mislim da su se zvale MRUD. Te su nas trebale štititi od upada neprijatelja s okolnih brda.

Seoce Stupa, smješteno u podnožju brda, udaljeno je oko dva kilometra zračne linije od dna zaljeva Bistrina u Malostonskom kanalu ili otprilike četiri kilometra od Jadranske magistrale, točnije od dijela gdje magistrala prelazi zaljev Bistrinu. Smjestilo se na rubu velike, djelomično plodne doline, dugačke dvadesetak i široke oko četiri kilometra, koja se pruža od zaleđa Neuma skoro do Slanog. Dolina se, zapravo, može podijeliti na nekoliko dijelova, međusobno odijeljenih većim brdima kao što je Okladnik, koje je u vrijeme našeg dolaska kontrolirao neprijatelj. Sa sjeverne je strane omeđeno većim planinskim lancem koji seže barem deset kilometara u dubinu, preko granice s Bosnom i Hercegovinom. Neki od vrhova iznad samog sela Stupa su Šumet (467 m), Vrtog (391 m), Ljubova glava, Veli vrh (469 m)... Neke od njih su držali naši, neke neprijatelj. S vremena na vrijeme su se izmjenjivali, tako da mi nikad nismo bili sigurni tko nam je iznad glava. Južno od sela nalazi se zaljev Bistrina, ispod brda Veleč (335 m). Položaje zapadno od ceste koja vodi od Stupe prema Bistrini držali su naši, neke, poput Vjetrenog mlina ili, kako smo ga mi zvali, Bezimenog visa, pripadnici 1. voda 3. satniije na čelu s Marijanom Kosićem, koji je na tom položaju izgubio život, a ostale pripadnici 1. satnije naše bojne - Župini Škorpioni, kojima je baza bila u obližnjoj Štedrici. Područje istočno od te ceste kontrolirali su JNA te srpski i crnogorski dobrovoljci - četnici. Oko dva kilometra jugoistočno od Stupe nalazi se selo Ošlje, smješteno ispod brda Okladnika (516 m). I Ošlje i Okladnik i Veleč držao je neprijatelj, koji je ujedno s Okladnika imao izvrstan pregled cijele doline prema Neumu, uključujući doslovno sve naše položaje i baze. S druge strane, Okladnik je pružao izvrsnu zaštitu neprijateljskoj pozadini. Iz smjera zaljeva Bistrina do sela je dolazila jedna uska asfaltirana cesta, koja je na križanju ispod sela, uz crkvicu Gospe od ružarija (krunice), nastavljala do sela Ošlje.

Stupa je već do našeg dolaska bila doslovno izrešetana granatama, sve su zgrade više ličile na švicarski sir pun rupa nego na obiteljske kuće. To nam je dovoljno govorilo o onome što nas očekuje narednih dana i tjedana.

Sljedećeg jutra krenuli smo u istraživanje sela. Odmah smo shvatili da je puno bolje držati se unutar četiri zida. Čim bi malo provirili kroz vrata, odmah bi nam uz uho prozujao snajperski metak. Neki se momčić s druge strane baš volio igrati rata. Drugi je razlog zadržavanja unutar zgrada bila pozamašna porcija granata koju je Stupa gotovo svakodnevno dobivala iz neprijateljskih baza.

Kad su mještani morali napustiti selo, poveli su sa sobom i stoku. Samo nas je jedna krava dočekala u Stupi, koja je svakodnevno šetala ispod sela, najčešće oko crkvice Gospe od ružarija, gdje je pasla travu. Kako je nije imao tko musti, vime joj je bilo tako otečeno da se već gotovo po podu vuklo. Preživjela je sve granate. Zadnjih nekoliko dana našeg boravka u Stupi više ju nisam viđao. Da li ju je ipak, nakon pakla koji je uspjela preživjeti, pred sam kraj rata u Stupi zakačio neki zalutali geler ili je stala na minu ili je naprosto umrla prirodnom smrću ili je možda pronašla put do slobodnog teritorija, to nikad nisam saznao.

Nažalost, već na samom početku našeg boravka u selu, imali smo prvu žrtvu. Kako sam već spomenuo, prilazi selu su bili minirani, ali nismo ni slutili da su neki od naših prethodnika posijali mine (paštete) i na puteljku posred sela. Zašto - to su valjda samo oni znali. Ne sjećam se je li to bilo odmah sljedećeg dana po dolasku ili dan kasnije, uglavnom, bilo je poslijepodne, kad je Vinko T. (Šiškić) dotrčao do zapovjednika voda Joze, vičući: "Brzo, Šiš je ranjen!" Odjurili smo za njim i naišli na šokantan prizor. Šiš je bio bez pola noge. Stao je na jednu od pašteta postavljenih na puteljku. Brzo smo mu previli ranu, premda, vjerojatno zbog šoka, nije puno krvario. Eksplozija je, naravno, privukla pažnju snajperistu i njegovim kolegama koji su nas cijelo vrijeme dok smo zbrinjavali Šiša obasipali paljbom iz raznih vrsta oružja s uzvisine Osoje ispod Veleča (iznad zaljeva Bistrina). Pored toga, postojala je velika opasnost da još netko nagazi na minu. Nakon pružene prve pomoći, uslijedio je najteži dio. Trebalo je Šiša prebaciti do 2 km udaljenog Topola, gdje će ga preuzeti mobilna kirurška ekipa (MASH). Kako sam već ranije spomenuo, do Stupe se danju nije moglo. A ovo se dogodilo usred dana. Nije bilo vremena za izradu nosila, a nismo ih zatekli u Stupi pa smo Šiša stavili u šatorsko krilo i jedna ga je ekipa od nas šest, možda sedam, međusobno se izmjenjujući, prenijela do Topola. Trčali smo s ranjenikom po stazi, izloženoj pogledima neprijatelja, kojom smo noć ili dvije ranije došli u Stupu, dok su oko nas cijelo vrijeme zujali meci. Gađali su nas čak i protuavionskim strojnicama. Dok su jedni nosili Šiša, drugi su pucali u smjeru odakle je pucano na nas. Uspjeli smo ga nekako prebaciti na sigurno, bez dodatnih stradavanja i vratili se u sumrak u Stupu. Sjećam se da je Šiš izuzetno hrabro podnio to ranjavanje, samo bi, u onom stanju šoka, svako malo prozborio: "Ne dajte mi Kupres!" Bio je rodom iz Kupresa, a već se rasplamsao rat u Bosni i Hercegovini. To je, dakle, pravo domoljublje - u jednom tako teškom trenutku nije mislio na sebe, na svoju nogu, već na svoj Kupres.

Ovo što se Šišu dogodilo izazvalo je dodatan oprez, ubuduće smo dobro pazili gdje stajemo. No uskoro će se baš meni dogoditi da u blizini mjesta gdje je stradao Šiš uletim u minsko polje. To je bilo prvog dana akcije za oslobađanje dubrovačke regije, kad smo krenuli u našem nezaustavljivom pohodu prema Dubrovniku. O tom ću događaju pričati u jednom od narednih poglavlja ove priče.

Nakon ove epizode, uslijedili su dugi dani našeg jedno i pol mjesečnog boravka u Stupi. Ja sam već prvog dana našeg boravka tamo shvatio da je selo prava biblioteka. Doslovno je svaka kuća imala bogatu kolekciju knjiga - beletristike. Dominirali su ruski klasici - Tolstoj, Dostojevski, Gogolj, Turgenjev, Čehov itd. Bilo je tu i predstavnika francuske, njemačke, engleske, američke i drugih svjetskih književnosti, a dobro je bila zastupljena i domaća književnost, odn. općenito književnost s područja bivše Jugoslavije. Za mene, koji sam uvijek volio čitati, to je bilo pravo otkriće. Znao sam da mi u Stupi neće biti dosadno. Dečki su dane provodili uglavnom uz karte, dok sam ja uživao čitajući knjige. U životu se nisam toliko načitao. Čim bih došao sa straže, uzeo bih knjigu, smjestio se najčešće na jednoj terasi, zaklonjenoj sa svih strana od pogleda neprijatelja i prepustio se užitku čitanja. Rekao bi čovjek - prava idila, da nam tu idilu nisu svako malo prekidale granate. Gotovo da nije bilo dana da Stupa nije dobila porciju od barem nekoliko desetaka granata. Osim neprijateljskog topništva, često nas je tukao tenk iz Ošlja.

U Stupi sam prvi put u životu otkrio svoje kuharske sposobnosti. Svo moje kulinarsko umijeće do rata se svodilo na kuhana ili pržena jaja. Ovdje sam često za ekipu koja je bila smještena sa mnom u kući pripremao špagete s goveđim gulašom. U kuhinji našeg privremenog doma našli smo punu vreću gotove smjese za juhu i dosta tjestenine, a raznoraznih konzervi imali smo na pretek. Postao sam pravi majstor za pripremu špageta. Imali smo plinsku bocu za štednjak, što nam je omogućavalo da si pripremamo topli obrok.

Stupa je tada, kako to već u ratu biva, bila bez struje i vode. Kuće su imale vodovod spojen iz cisterni pomoću hidrofora, a za to je trebala struja. Jedino je naša kuća imala pravi bunar s vrlo kvalitetnom vodom, ali vodovod također nije bio u funkciji. Morali smo se naviknuti na život bez tuširanja. Kupanje se svodilo na povremeno isplahivanje hladnom vodom iz lavora. I tako nekoliko tjedana. Još je veći problem bilo obavljanje nužde. Svatko se snalazio na svoj način. Ja sam si našao poziciju u jednom terasastom vrtu iznad naše kuće. Išuljao bih se iz kuće, pazeći da me ne primijeti snajperist, sakrio se u vrtu i obavio posao. Tek sam kasnije postao svjestan da su me s brda iznad nas četnici mogli lijepo promatrati dalekozorom.

Nakon otprilike tjedan dana naš je zapovjednik Jozo morao otići. Bio je vjenčani kum na svadbi. Dvoje naših kolega Mirjana i Dubravko, također pripadnici 3. satnije Žuna, odlučili su sklopiti doživotni savez. Jozo se više nije vraćao. Nakon svadbe otišao je u HVO, gdje je preuzeo zapovijedanje brigadom. Zapovijedanje našim vodom preuzeo je Fijan, koji se jako dobro snašao u novoj ulozi.

Vrijeme nam je tog proljeća bilo uglavnom lijepo. Noći provedene na straži bile su najčešće vedre. Kako sam se ja dugi niz godina, još od srednje škole, amaterski bavio astronomijom, noćne smjene na straži su mi uglavnom brzo prolazile, osobito ako sam bio na prvom stražarskom mjestu, koje je bilo na otvorenom. Zabuljio bih se u nebo i gledao koje se zvijezde, zviježđa, planeti vide. Ubrzo sam imao u glavi cijelu sliku noćnog neba i položaje svih objekata na nebu i to u svako doba noći. To ću nekoliko tjedana kasnije, prilikom akcije ulaska u selo Ošlje, jako dobro iskoristiti. Da budem precizniji, prilikom povlačenja iz sela Ošlje.

Jednom prilikom, buljeći tako u nebo, pažnju mi je privuklo nešto neuobičajeno. U daljini, otprilike na jugozapadu, uočio sam na nebu vrlo sjajan objekt. Znao sam da to ne može biti ni zvijezda ni planet, jer ga prethodnih noći nije bilo. Avion, pak, nema tako jaka i velika svjetla. Dakle, ostaje samo jedno - dalekometni projektil. Najgore je bilo to što je išao točno u našem smjeru. Nije mi bilo baš svejedno. Međutim, kako se projektil približavao, bilo mi je jasno da će preletjeti iznad nas. Nikad neću zaboraviti sliku kad mi je preletio točno iznad glave na nekoliko stotina metara visine. Ogromna raketa, dugačka nekoliko metara, s vatrenim repom dva do tri puta dužim od nje same. Taj je vatreni rep osvjetljavao cijelu raketu pa su se na noćnom nebu dobro isticale njene konture. Prizor bi bio fascinantan da ga nije zasjenila svijest kako će za samo nekoliko minuta možda velik broj ljudi izgubiti život. Projektil je vjerojatno bio ispaljen s ratnog broda JNA negdje na pučini, a nakon straže, prema zemljovidu sam zaključio da je bio upućen ili prema Mostaru ili prema Sarajevu.

S vremena na vrijeme monotoniju bi prekinuo neki izvanredan događaj. Tako si je, npr. Branko Đ. prilikom čišćenja oružja propucao stopalo pa nas je i on morao napustiti. Sjećam se i jednog događaja kad sam stražario na stražarskom mjestu broj 2. To se stražarsko mjesto nalazilo u jednoj zgradi s porušenim zidom koji gleda prema neprijateljskim položajima na jugu, iznad Bistrine. Bilo je rano poslijepodne, kad su na mene zapucali protuavioskom strojnicom većeg kalibra i to s rasprskavajućim streljivom. Vjerojatno su me snimili dalekozorom pa me odlučiše počastiti porcijom metaka. Još nisam imao iskustva s rasprskavajućim streljivom pa me je malo uhvatila panika, s obzirom da su se zrna rasprsnula iza mene, vjerojatno kad bi udarila u zid. Geleri, odn. šrapneli su frcali na sve strane. Vrlo neugodna situacija. Bio sam naviknut kad netko zapuca na mene da se sklonim prema smjeru odakle dolaze meci, a sad odjednom opasnost vreba sa svih strana. Sjećam se da je Siniša B. odmah dotrčao s oružjem do mene da mi pruži podršku, što mi je u tom trenutku puno značilo.

Najgore je u svemu bilo što smo bili ograničeni na vrlo mali prostor kojim smo se mogli sigurno kretati. Nakon svojih desetak, možda petnaest dana, svima je već polako bilo dosta snajperista. Ne smiješ proviriti van, a već ti uz uho prozuji metak. Sva je sreća bila što je tip bio loš strijelac. Ja, kao ovisnik o kretanju (ipak sam bio planinar), više nisam mogao izdržati i jednog sam dana zelenim vojnim telefonom javio zapovjedniku satnije da mi pošalje snajper. Nekoliko godina prije rata, na jednoj sam vojnoj vježbi završio obuku za snajperistu pa sam odlučio iskušati je li bilo koristi od te obuke. I doista, uskoro smo dobili stari karabin Steyr s optičkim ciljnikom. Ako se ne varam, bio je kalibra 9 mm. Očekivao sam JNA poluautomatsku snajpersku pušku, ali ovo je bilo još bolje, preciznije, jače. Puška je bila vrlo nalik našoj M-48 pa sam se brzo snašao s njom. Trebalo ju je, doduše, upucati jer je bila neprecizna i na manjim udaljenostima. Za upucavanje sam iskoristio keramičke šalice na stupovima električnih vodova. Nakon dan-dva puška je bila spremna. Sad je još trebalo otkriti gdje se skriva snajperist. Ja sam na ratište ponio svoj stari durbin ruske proizvodnje, s metalnim kućištem i povećanjem od 20 puta, koji sam koristio u planinarenju. Napravio sam položaj za osmatranje pored stražarskog mjesta broj 3. Na jednom je mjestu tenkovska granata probila zid (ili su je probili naši zbog osmatranja) pa mi je ta rupa dobro došla za ovu misiju. S povećanjem od 20 puta ubrzo sam otkrio zaklon iz kojeg je po nama tukao snajperist. Tip se smjestio na brdašcu Osoje, oko 1 kilometar istočno od položaja Bezimeni vis, kojeg su držali naši. Od nas je snajperist bio udaljen oko 800 metara. Prilična udaljenost za neiskusnog snjaperistu kakav sam bio ja. Dva dana sam pratio njegove navike: kada dolazi na položaj, kada odlazi, gdje ide na WC itd. Treći dan sam odlučio okušati sreću. Čekao sam da se digne iz zaklona i ode na WC. Moj je snajper bio već usmjeren prema mjestu gdje je tip obično pišao. Koncentracija, BUM i... promašaj. Dvije-tri sekunde kasnije pokušao sam drugi put i tip se skljokao. U prvi mah nisam bio siguran da li je samo zalegao, svjestan da netko puca na njega ili je bio pogođen. Međutim, kad su mi njegovi drugovi počeli iz sveg glasa psovati majku ustašku, sve je bilo jasno. Uskoro smo vidjeli i njihov sanitetski Pinzgauer kako juri prema tom mjestu. Tada sam bio sretan što sam ga pogodio. Danas ne mogu reći da se time ponosim, premda sam možda spasio život nekome od nas. Više nije ni jednom zapucano snajperom prema Stupi i mogli smo se malo slobodnije i sigurnije kretati selom.

 

Prolazili su jedan za drugim beskrajno dugački dani. Već smo se potpuno navikli na život u Stupi, život na prvoj crti. Svi smo se već silno željeli okupati nakon nekoliko tjedana sakupljanja znoja, smrada, prljavštine. Svi smo sanjali neki normalan obrok. Poželjeli smo popiti pivo u nekom kafiću, nabacivati se konobaricama...

I tada je došao 22. travnja. Dan koji ću pamtiti do kraja života, dan koji je značio prekretnicu rata na krajnjem jugu Hrvatske. Tog je dana neprijatelj na dubrovačkom ratištu izvršio najžešći pokušaj prodora s linije koju je držao u pravcu Neuma. Svaki je naš položaj bio doslovno zasut njihovom topničkom paljbom. Primjerice, Stupa, selo od jedva nekoliko kuća, prema nekim je procjenama tog dana dobila više stotina granata. Topolo, gdje je bilo zapovjedništvo naše treće satnije, pogođeno je čak i krmačom iz neprijateljskog zrakoplova.

Glavni udar neprijatelja odvijao se pješačkim snagama, uz izuzetno snažnu topničku potporu, iz pravca okupiranog sela Ošlje preko uzvisine Vjetreni mlin koju smo mi tada zvali Bezimeni vis. Bezimeni vis je osiguravalo petnaestak branitelja iz 1. brigade ZNG RH "Tigrovi", 3. bojne "Žune", 3. satnije, 1. voda, pod zapovjedništvom Marijana Kosića. Na sam je položaj ispaljeno toliko granata da smo mi, koji smo to promatrali iz susjednih položaja (konkretno iz Stupe), vidjeli samo ogroman oblak dima i prašine, promjera preko 100 metara. Teško je bilo iz naše perspektive promatrati užas koji se događao na Bezimenom visu. Nemoćno smo gledali kako se nekolicina naših suboraca hrabro suprotstavlja neprijateljskim vojnicima koji su, kao da su drogirani, trčali kroz šumu naših i njihovih granata prema Bezimenom visu. Teško je bilo i kada smo preko radio-stanice čuli: "Poginuo je Žuna 31..." Uprkos velikim gubicima, naši su ipak uspijevali odbiti neprijateljski napad i sačuvati položaj do dolaska pojačanja.

Bila je to, zacijelo, presudna bitka na dubrovačkom ratištu. Neprijatelj je tada uvidio da mu nikakva sila nije dovoljna da nadvlada nas koji branimo svoje. Ubrzo nakon te herojske obrane Bezimenog visa, a time i cijele kotline u zaleđu zaljeva Bistrina, postrojbe Hrvatske vojske, predvođene Tigrovima, krenule su nezaustavljivo u akciju za oslobađanje šire dubrovačke regije.

Sjećam se da sam s još nekoliko kolega iz voda zauzeo položaj u blizini stražarskog mjesta broj 1, pored staze koja je vodila u Topolo. U trenutku kad je neprijatelj svojim pješaštvom krenuo prema Bezimenom visu, mi smo s naših položaja, bez obzira na udaljenost i upitnu učinkovitost, zapucali prema neprijateljskim vojnicima, kako bismo pomogli našima na Bezimenom visu da se obrane. Imao sam tada rumunjsku verziju Kalašnjikova, pušku s plastičnim kundakom i rukohvatom, koju sam zadužio za vrijeme obuke prilikom dolaska u 1. brigadu. Ispucao sam dva okvira metaka i rumunjka se pregrijala. Bila je za smeće. Te puške nisu bile za ozbiljniju uporabu od obuke. Nekoliko dana kasnije, kad smo konačno dobili par dana odmora u Živogošću, uspio sam zamijeniti rumunjku znatno boljom puškom - JNA verzijom Kalašnjikova s preklopnim metalnim kundakom. Bila je to vrlo kvalitetna puška koja se pokazala idealnom za ratovanje na brdovitom kamenjaru, kakvo nas je očekivalo u narednom razdoblju.

Tog sam dana prvi put otkako smo bili na Jugu zamijetio da je naše topništvo počelo ozbiljnije djelovati. Do tada se vrlo rijetko oglašavalo. Tek povremeno smo mogli čuti Mungosa kako praši tenkom prema neprijateljskim položajima. 22. travnja je i u tom smislu bio prekretnica.

Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da je neprijatelj uspio ostvariti svoj naum i pokoriti naše dečke na Bezimenom visu. Kakav bi tada bio ishod rata na Jugu? Nema sumnje da bismo mi prije ili kasnije vratili sve izgubljeno, ali bi cijena bila znatno viša. Mi bismo u Stupi ostali u potpunom okruženju. Što bi s nama bilo, sam Bog zna.

Prošao je i taj 22. travnja. Od nas u Stupi nitko nije stradao, uprkos velikom broju granata koje su pale na selo. Zato je crna bilanca na Bezimenom visu bila strašna. Dvojica poginulih, gardist Andrija Palfi i zapovjednik voda Marijan Kosić. Uz to veći dio voda je bio ranjen, neki teško, neki lakše. Kad je poginuo Kosić, zapovijedanje je preuzeo Kopecki, koji je i sam bio lakše ranjen. U svakom slučaju, vod je bio uništen. Svi dečki koji su tada bili na položaju na Bezimenom visu, zbog izuzetnog herojstva i ustrajnosti u namjeri da sačuvaju položaj do dolaska pojačanja, zaslužuju najviša moguća odličja koja se mogu u našoj zemlji dobiti za hrabrost i junački čin. Nisam baš siguran da je itko od njih to doista i dobio.

Nekoliko dana, možda tjedan, možda i više nakon napada na Bezimeni vis cijela je bojna dobila nekoliko dana odmora u hotelu Nimfa u Živogošću. Nas su u Stupi zamijenili pripadnici 5. bojne Tigrova - Oblaci, a vjerojatno je tako bilo i s drugim vodovima i satnijama 3. bojne. S velikim smo veseljem primili vijest iz Zapovjedništva da odlazimo na odmor. Nije to veselje mogla umanjiti ni još uvijek svježa trauma zbog stradavanja naših na Bezimenom visu. Bio je rat, ginulo se svakodnevno. Koliko god nas smrt prijatelja, suboraca pogodila, ne da se to brzo zaboravilo, naprotiv, zaboravilo se nikad nije, nego je bilo bolje ne misliti previše na te tragedije. Osim toga, smrt je bila stalno prisutna, naučili smo živjeti s njom. Posvuda nas je pratila velika neizvjesnost, nitko nije mogao znati što ga čeka sutra, tko je sljedeći na redu.

Sad smo već potpuno shvaćali naše prethodnike zašto su se tako veselo pokupili iz Stupe. I mi smo s jednakim veseljem potrpali u torbe skromnu opremu koju smo donijeli sa sobom u Stupu i krenuli u Topolo, ostavivši za sobom u neizvjesnosti dečke iz 5. bojne. Nismo im, doduše, upriličili predstavu kao naši prethodnici nama. Jedva smo čekali da odemo, nismo ni pomišljali na farbanje obraza i izmišljanje priča.

Kad smo, istom onom stazicom koja nas je uvela u rat na ovom području, došli u Topolo, ukrcali smo se u kamione i krenuli za Živogošće. Tamo smo došli usred noći, mislim da je već prošla ponoć. Hotel Nimfa je bio djelomično popunjen izbjeglicama iz susjedne Hrcegovine, gdje se u međuvremenu već dobrano rasplamsao rat. Bili su to uglavnom Muslimani - starci, žene i djeca iz okolice Mostara. Drugi dio hotela ostao je rezerviran za odmor Tigrova. Kojeg li veselja kad smo stigli u Živogošće. Izjurili smo iz kamiona i pravac u more. Onako u trku smo skidali sve sa sebe. Međutim, kako smo brzo uletjeli u more, još smo brže iz njega izletjeli van. Ipak je još bio travanj, kraj travnja, i more je bilo prehladno za kupanje. Boravak u Živogošću smo, osim za odmor, iskoristili i za posjet našim ranjenicima u splitskoj vojnoj bolnici.

Nekoliko dana odmora brzo je prošlo. Jedva da smo se malo odmorili, a već je trebalo krenuti natrag u Stupu. Tamo nas je čekao još koji tjedan monotonije i svakodnevnih porcija granata.

 

Stvari su se nakon događaja na Bezimenom visu 22. travnja ipak počele bitno mijenjati u našu korist. Naše je topništvo sve jače djelovalo po neprijateljskim položajima i ubrzo se pokazalo ono što je važilo tijekom cijelog Domovinskog rata: Srbi, Crnogorci, četnici, svi su bili strašno hrabri sve dok mi nismo počeli jače pucati. Čim je naše topništvo počelo malo jače djelovati, svi su bježali poput zečeva i mogli smo ih bez problema otjerati ne samo preko naših granica, već i znatno dalje. Drugi dio našeg boravka na dubrovačkom ratištu, ljeto '92., zapravo se i svodio na igru lovice. Mi smo nezaustavljivo prodirali, oni su bježali glavom bez obzira pred našom vojskom, predvođenom nama Tigrovima.

Jednog dana, bilo je to tijekom svibnja, dečki na stražarskom mjestu broj 3 s kojeg smo nadzirali prilaz selu iz pravca jugoistoka, odnosno iz sela Ošlje, uočili su da se Stupi približava neki vojnik. On je izdaleka vikao i mahao prema nama, pokušavajući nam dati do znanja da je naš i da ne pucamo na njega. Bio je to Luka J., zapovjednik voda u četvrtoj satniji. On se spustio s položaja južno od Stupe na brdu Veleč, koje su zauzeli njegovi gardisti. Uvjeravao nas je da moramo krenuti u napad na Ošlje, jer se neprijatelj navodno povukao iz zapadnog dijela sela, koji su Lukini momci mogli nadzirati sa svojih položaja. Tada su počeli pregovori između Luke i našeg zapovjednika Fijana sa zapovjedništvom satnije i bojne. Ubrzo je postignut dogovor - idemo u akciju. Trebalo je okupiti ekipu od otprilike 15 dragovoljaca koji će krenuti u noćni napad na Ošlje. Preostalih nekoliko pripadnika voda ostat će čuvati Stupu.

Ja sam se, naravno, odmah javio za akciju. Krenuli smo usred noći, pod vodstvom zapovjednika voda Fijana. Spustili smo se na usku cestu koja uz crkvicu Gospe od ružarija ispod sela vodi prema Ošlju. Na cesti je, ispod sela, bilo postavljeno dosta protutenkovskih mina pa smo morali paziti da netko ne stane na koju od njih. Od samog početka akcije pratili su nas neprijateljski osvjetljavajući projektili pa smo se svakih nekoliko minuta morali bacati u žbunje pored ceste, kako nas neprijatelj ne bi uočio s Okladnika, dominantne kote iznad Ošlja. Čim bi čuli ispaljenje, odmah bismo se bacali pored ceste, odnosno puteljaka i staza kojima smo se kretali. Očito je da su nešto naslućivali ili im je nešto bilo dojavljeno. Zbog toga je napredovanje bilo vrlo sporo.

Nakon nekoliko stotina metara skrenuli smo s ceste Stupa - Ošlje na puteljak, stazu koja je vodila do crkve svetog Petra koja se nalazi u polju između Stupe i Ošlja. Od crkve smo nastavili, opet više ležeći na zemlji nego hodajući, poljskim puteljkom do zapadnog dijela Ošlja. Bez obzira na neprijateljske osvjetljavajuće projektile koji su takoreći non-stop šarali noćnim nebom, ovaj smo dio akcije odradili besprijekorno, baš onako školski. Bilo je, doduše, nekoliko situacija kad je moglo doći do određenih problema. Naime, osvjetljavajući projektili na minutu, možda i više, pretvore noć u dan. Kad se ugase, očima je potrebno neko vrijeme da se opet priviknu na mrak. Kako smo hodali u koloni u razmaku od nekoliko metara jedan od drugoga, morali smo dobro paziti kad se onaj ispred nas diže i nastavlja dalje. Ako samo jedan ne bi na vrijeme krenuo, odnosno uočio da se diže onaj ispred njega, kolona bi se prekinula, odnosno razdvojila u dva dijela i uspjeh bi akcije mogao biti doveden u pitanje. U jednom sam trenutku primijetio da se Skula, koji je hodao ispred mene, ne diže, a bilo je vrijeme jer je već nekoliko desetaka sekundi bio mrak. Zazvao sam ga malo pojačanim šapatom i tad je krenuo. Zbog problema s prilagodbom očiju na mrak nije primijetio da je kolona ispred njega krenula. Srećom, to je bilo na relativno širokom poljskom puteljku gdje nije bilo nekih odvojaka pa smo začas sustigli prvi dio kolone.

Još je bila noć kad smo došli do prvih kuća u zapadnom zaseoku Ošlja. Smjestili smo se unutar jedne zgrade, ne sjećam se je li to bila neka nezavršena novogradnja ili možda neka garaža ili gospodarski objekt. Uglavnom, bila je jedna veća, prazna prostorija u koju smo bez problema svi stali. I tad je uslijedila kardinalna pogreška. Nakon one napetosti prilikom kretanja do sela, dečki su se malo opustili pa su zapalili cigarete. A kad u družini od petnaest ljudi većina zapali cigarete približno u isto vrijeme, to se noću nadaleko uočava. Osobito kad se istovremeno upali desetak upaljača za cigarete. Ne znam zašto, je li možda zgrada bila zaklonjena nekom drugom građevinom, ne sjećam se više toga, ili su četnici već zaspali na Okladniku, uglavnom, ova omaška je prošla nekažnjeno.

Čim je svanulo, ja sam u pratnji Zloće i Damira R. krenuo u izviđanje. Ošlje je selo koje se sastoji od nekoliko zaselaka, međusobno udaljenih po nekoliko stotina metara. Obišli smo manje-više sve kuće u zaseoku u koji smo ušli tijekom noći. Uočili smo da na donjem dijelu brda Okladnik iznad Ošlja ima dosta neprijateljskih bunkera. Nismo znali ima li koga u bunkerima pa smo krenuli u brdo, pregledavajući jedan po jedan bunker. Ja sam išao naprijed, a kojih dvadesetak metara iza mene Zloćo i Damir. U jednoj sam ruci držao ručnu bombu s izvađenim osiguračem, spremnu za bacanje, dok mi je u drugoj bila automatska puška s preklopnim kundakom, otkočena, s metkom u cijevi, spremna za rafalno pucanje. Tako smo, pregledavajući bunkere iznad sela, došli do sljedećeg zaseoka u koji smo se odmah spustili, nastavljajući s pregledom svih kuća. Kad smo završili s tim zaseokom opet smo se digli u brdo i nastavili pregledavati bunkere do najistočnijeg zaseoka - Kunići. Opet smo pregledali sve kuće. Prošli smo dobro, bez borbe. Luka je bio u pravu, neprijatelj se doista povukao iz sela u brdo. Svo to vrijeme dok smo Zloćo, Damir i ja lutali po donjem dijelu brda, neprijatelj je bio iznad naših glava, na vrhu Okladnika. Kad smo tjedan dana kasnije došli na vrh Okladnika vidjeli smo da je gore boravila barem jedna dobra satnija vojske. Imali smo tada puno sreće. Da su nas uočili, gadno bismo se proveli. Otišli smo po ostatak naše ekipe u zapadni dio Ošlja. Naime, Kunići su bili smješteni direktno ispod brda, zapravo su bili s tri strane okruženi brdima i na taj način puno bolje zaštićeni, za razliku od zaselka u koji smo stigli tijekom noći, a koji se nalazio na otvorenom polju i predstavljao puno bolju metu neprijatelju na vrhu brda.

Cijeli se vod smjestio u jednoj kući za koju smo procijenili da nam je pružala najbolju zaštitu prema smjeru iz kojeg bismo eventualno mogli biti napadnuti, ali iz koje smo istovremeno imali odličnu mogućnost osmatranja vrha Okladnika. Ideja je, naime, bila da napadnemo i Okladnik. Darko K. je s mješovitom ekipom iz 3. i 6. bojne, otprilike 15 Tigrova, krenuo tijekom dana negdje iz dubine, s položaja koje je, čini mi se, tada pokrivala 4. gardijska brigada, s namjerom da udari bočno na Okladnik koji je za neprijatelja imao izuzetnu stratešku važnost. Mi smo mu trebali pružiti podršku iz samog sela. Kako sam već ranije spomenuo, s Okladnika je neprijatelj u potpunosti nadzirao cijelu dolinu prema Neumu, zajedno sa selima Štedrica, Topolo i Imotica gdje su se nalazila zapovjedništva satnija i cijele 3. bojne, a s druge strane je Okladnik osiguravao odličnu zaštitu neprijateljskoj pozadini. Drugim riječima, dok je naše topništvo pucalo takoreći na slijepo, njihovi su izvidnici svoje topništvo mogli savršeno navoditi.

Selo Ošlje nije bilo baš pogodno za duži boravak. Naime, u selu je bilo puno uginule živine, najviše pasa, ali i drugih domaćih životinja, vjerojatno stradalih od granata. Crknutih pasa je bilo i u samim kućama, vjerojatno su ih četnici poubijali. Prilikom pregleda kuća u Kunićima, umalo smo se ispovraćali kad smo u jednoj kući naišli na prilično svježe ostatke hrane, vjerojatno od prethodnog dana, a u drugoj prostoriji iste kuće se raspadao crknuti pas. Selom se širio odvratan smrad. Bilo je još nekih tragova koji su ukazivali na to da su neprijateljski vojnici još prethodnog dana boravili u zaseoku Kunići, a kad su saznali da su Tigrovi krenuli prema Ošlju, vjerojatno su se u toku noći povukli u brdo.

U vrtu iza kuće u koju smo se smjestili postavili smo stražarsko mjesto. Napravili smo tu i osmatračnicu na kojoj smo namjestili moj durbin s povećanjem od 20 puta, pomoću kojeg smo mogli jako lijepo promatrati dio neprijateljskih snaga na vrhu Okladnika i prilično precizno navoditi Mungosov tenk i naše topništvo. Sjećam se Zloćinog uzvika preko motorole nakon jedne serije granata: "C..... lete u nebo!" Između ostalih, gore su bili i oni pravi četnici, bradonje. Pomoću durbina smo lijepo mogli uočiti kako iz jednog bunkera na vrhu proviruju tri glave sa svih strana obrasle u dugačke dlake. Taj put smo ih baš dobro isprašili.

Počeo se spuštati mrak, a Darko se sa svojom ekipom još nije pojavio. Kad je pala noć, javio nam se motorolom zapovjednik bojne Živko i rekao da mi pokušamo stupiti u kontakt s Darkom. Neko vrijeme nismo uspijevali s njime stupiti u kontakt, a kad smo konačno uspjeli, u glasu smo mu osjetili priličan strah. Naime, napredovanje od položaja s kojih su krenuli nije išlo baš prema planu pa nisu do mraka odradili sve kako je bilo planirano. Mrak ih je uhvatio na potpuno nepoznatom terenu, nisu više znali gdje su, u kojem da se smjeru dalje kreću i jasno da im u tim okolnostima nije bilo svejedno. Ono čega su bili svjesni bila je činjenica da lutaju po terenu koji je nadzirao neprijatelj. Tražio sam preko motorole od Darka da mi pokuša opisati kuda su se kretali, kako bih si otprilike pomoću karte predočio pravac njihova kretanja i pokušao im pomoći. Bilo je već oko 9 sati navečer kad sam uzeo baterijsku svjetiljku, otišao s kolegom Draženom N. na malu uzvisinu iznad kuće u kojoj smo bili smješteni, a koja se po mojoj procjeni nalazila na smjeru kretanja Darkove grupe. Digao sam u zrak bateriju i davao svjetlosne signale u smjeru iz kojeg bi mogli dolaziti naši. Cijelo vrijeme sam bio na vezi i s Darkom i sa zapovjednikom bojne Živkom. U početku, možda nekih pola sata, vjerojatno i više, nije bilo reakcije. Naši nas nisu uočili. Bili su još vjerojatno predaleko ili zaklonjeni iza neke uzvisine. Ali su nas zato uočili četnici s vrha Okladnika. Sve je više bilo panike u glasu s druge strane radio stanice, ali počela se lagano uvlačiti i među naše u Ošlju, jer smo otkrili svoj položaj. Moj partner i ja smo se pomicali lijevo-desno po uzvisini i svako malo uključivali baterijsku svjetiljku, očekujući u svakom trenutku neki rafal upućen na nas. U jednom trenutku Darko mi je javio da je ugledao svjetlo. Bože, kakvo sam u tom trenutku zadovoljstvo osjetio. To je neopisivo. Puno veće od onoga kad bi mi u prijeratnim osvajanjima neka cura završila u zagrljaju.

I dalje sam slao svjetlosne signale, sada zapravo sve učestalije jer ih nisam više želio izgubiti. Prošlo je još nekih dvadesetak minuta kad smo kolega i ja čuli prve šumove iz smjera iz kojeg su naši dolazili. Kroz noćnu tišinu jasno se razabirao zvuk stopala na kamenoj stazi. Kad smo se konačno našli, nismo znali tko je sretniji, mi ili oni. Nije više ni nama bilo svejedno. Bili smo vrlo izloženi i mogli smo bez problema dobiti koji metak. Nas dvojica smo realno bili u najvećoj opasnosti jer smo svijetlom odavali vlastiti položaj. Dečki koje smo dočekali bili su doista vrlo preplašeni. Kad su stigli do nas, samo se čuo uzdah olakšanja. Već su se vjerojatno pozdravili sa životom.

Ista greška koju su učinili dečki iz mojeg voda prethodne noći ponovila se i sada. Kad smo uveli ekipu u kuću gdje je bio smješten ostatak našeg voda, malo su se opustili i, zaboraveći da smo i dalje u vrlo velikoj opasnosti, gotovo svi istovremeno zapalili cigarete. Na taj su način neprijatelju, koji se već spustio s Okladnika i skroz nam se približio, omogućili da locira točnu poziciju cijelog našeg voda.

Među zapovjednicima, a uz suglasnost zapovjednika bojne Živka, dogovoreno je da ću ja povesti Darka i njegovu grupu do Stupe. Čim su dečki ispušili cigarete poveo sam ih uskom stazom u podnožju brda u smjeru zapada. Nismo se smjeli kretati cestom kroz selo jer je bilo sigurno da su se četnici spustili s Okladnika. Bez obzira što sam ih usred noći vodio stazama kojima nikad nisam prošao i samo sam pretpostavljao kuda vode, u svakom sam trenutku osjećao nekakvu sigurnost, barem što se tiče pravca kretanja. U ovoj sam prilici maksimalno iskoristio poznavanje astronomije i proučavanje položaja objekata na nebu tijekom noćnih straža u Stupi. Nije bilo ni najmanje šanse da se izgubim. Jedino čega sam se bojao bila je mogućnost da naiđemo na mine posijane po stazi. A ja sam išao na čelu... Kretanje je u smjeru Stupe znatno olakšavala mjesečina. Ali je, zato, bio potreban i maksimalan oprez jer su četnici lako mogli uočiti kretanje grupe ljudi po mjesečini. Zato sam se držao podnožja brda jer smo uz brdo ipak bili manje uočljivi nego da smo se kretali niže poljem, a bilo je i dosta grmlja i drveća koje nas je zaklanjalo u onom najosjetljivijem dijelu. Kad smo se udaljili od zaseoka Kunići, spustili smo se na cestu koja vodi do Stupe i nastavili dalje cestom. Morali smo pritom paziti da ne nagazimo na protutenkovske mine, razbacane po cesti ispod Stupe. Na kraju smo sretno stigli u Stupu. Trebalo nam je nešto više od jednog sata da se izvučemo do Stupe.

Ja sam planirao ostati u Stupi do jutra i pred svitanje krenuti u Ošlje do svoje grupe. Međutim, tek što sam došao s Darkovom grupom u Stupu, zvao me preko radio stanice Zloćo: "Hajtok, dolazi po nas, opkoljeni smo, napadaju nas." U panici je zaboravio na moje ime u radio komunikaciji (Kompjuter) i zvao me prezimenom. Nije bilo vremena za razmišljanje. Moji su dečki u opasnosti. Pozdravio sam se s Darkom i njegovim momcima i odmah krenuo natrag u Ošlje. Sam.

Već je odavno prošla ponoć. Ovaj put je bilo puno teže jer nisam imao pomoć mjesečine. Bio je tada puni mjesec, vedro nebo i, kako sam išao prema Mjesecu kao jakom izvoru svjetla, nisam gotovo ništa vidio. To je, otprilike, kao kad te zaslijepi automobil prema kojemu se krećeš noću. Vraćao sam se cestom, ali, kako bih izbjegao uletavanje u zasjedu, morao sam skrenuti prema brdu znatno prije mjesta na kojem sam s Darkovom grupom došao do ceste. Opet sam na novom terenu, sam samcat i ne vidim prst pred nosom. Srećom, nisam imao vremena misliti na strah. Kad sam došao do stazice u podnožju brda, razno raslinje je malo zaklanjalo mjesečinu pa sam na momente ipak nešto vidio, barem konture kuća. Uspio sam se nekako dovući do kuće u kojoj su bili smješteni naši. U tom sam trenutku dobro spoznao kako su se osjećali Darko i dečki iz njegove grupe kad su konačno došli do nas. I ja sam, baš kao i oni prije nešto više od dva sata, s velikim olakšanjem uzdahnuo kad sam došao do naših.

Dečki su već bili spremni za pokret. Samo su mi na brzinu ispričali što se dogodilo, kako su ih izbliza napali pješačkim naoružanjem i osama (ručni bacač raketa). Prije no što smo krenuli, htjeli su četnici i mene malo počastiti raketama i strojnicama pa su sprašili još jednu osu i par rafala na nas. Srećom, nitko nije stradao. Poveo sam ih stazama kojima sam i došao, u podnožju brda. U svoj ovoj gužvi, nitko se nije sjetio skinuti moj durbin koji je cijelo vrijeme bio na osmatračnici. A i kaciga s kojom sam došao u Ošlje ostala je negdje u prostoriji u kojoj smo bili smješteni tijekom dana. Naime, ostala je tamo još kad sam vani s baterijom pamagao Darku da dođe do nas. Zaboravio sam ju ponijeti kad sam prvu grupu vraćao u Stupu. Bila je to obična JNA kaciga koju sam malo zašarao crnim flomasterom, kako bi se razlikovala od JNA kaciga, da ne bi netko u akcijama slučajno pomislio da sam četnik. Kad smo nakon tjedan dana ponovo bili u Ošlju, zaletio sam se do Kunića da potražim durbin i kacigu, ali nije ih bilo tamo. Kacige mi i nije bilo posebno žao, ionako sam uskoro dobio drugu, znatno bolju i kvalitetniju od stare, mislim da je čak bila originalna američka, ali durbin... Dugo ga nisam prežalio, a i nedostajao mi je u narednim akcijama. Vjerojatno se narednih godina neki mali Srbin ili Crnogorac igrao mojim durbinom. Na kraju smo svi sretno stigli u Stupu. Premda nam nije baš bilo u potpunosti jasno što smo postigli ovim izletom u Ošlje, imali smo barem dosta materijala za prepričavanje narednih dana.

 

Prošlo je točno tjedan dana od našeg prvog pokušaja da osvojimo Ošlje i Okladnik. Još ujutro, prije no što sam ustao iz kreveta osjetio sam neku snažnu želju, potrebu da idem na Okladnik. Nešto mi je govorilo da su neprijateljski vojnici napustili svoje položaje i počeli se povlačiti. Čim sam ustao, zamolio sam zapovjednika voda Fijana da me pusti u izviđanje. Rekao sam mu da imam strašno jaki osjećaj kako je došao trenutak za to. Bilo je dosta natezanja, zvao je zapovjednika bojne Živka za dozvolu i on je nakon sat-dva natezanja i mojih upornih molbi na kraju popustio. Želio sam krenuti sam kako ne bih još nekoga doveo u pogibeljnu situaciju, ali na kraju mi se pridružio prijatelj Dino, kojeg smo zvali Dok jer je bio student medicine. On je, zapravo, bio pripadnik 1. voda, jedan od rijetkih koji je uspio proći pakao Bezimenog visa bez ozljede. Bio je tamo u ulozi bolničara i većinu je ranjenika na Bezimenom visu upravo on zbrinuo do dolaska sanitetske ekipe. Nekolicina suboraca iz 1. voda, koji su poput Dine ostali čitavi, raspoređeni su nakon odmora u Živogošću u 2. i 3. vod. Dino i ja smo se upoznali na obuci prilikom dolaska u Brigadu, shvatili smo već tada da nas veže mnogo zajedničkih tema i ubrzo smo postali vrlo dobri prijatelji, a to se prijateljstvo održalo i do danas.

Bilo je već sigurno podne, možda nešto ranije, kad smo konačno Dino i ja krenuli stazicom koja se od sela spušta prema crkvici Gospe od ružarija ispod sela. Nismo napravili ni par koraka kad su neki dečki počeli vikati da stanemo, da se vratimo. Vratili smo se do Fijana i on je rekao kako su mu upravo javili da idemo svi na Okladnik. Pričekat ćemo dozapovjednika satnije Stipu B. da dođe iz Topola i on će nas povesti na Okladnik. Tada nisam shvaćao što se zapravo dogodilo, otkud ta nagla promjena.

Kad je Stipo stigao u Stupu, okupili smo grupu od nekih desetak ljudi i dogovorili se da ću ja hodati na čelu. Sa Stipom je stigao i jedan lokalni mještanin, jedan od dvojice koji su nam svake noći donosili hranu i piće u Stupu. Pokazao sam čovjeku, koji je inače bio stanovnik toga kraja i od početka rata vezan uz Stupu, stazu kojom namjeravam povesti skupinu u akciju, istu onu kojom sam koji sat ranije krenuo s Dinom i pitao ga je li ta staza minirana. Nisam htio ići cestom jer nisam mogao u potpunosti biti siguran ima li koga na Okladniku. Na cesti smo odlična meta. Čovjek me uvjeravao da je staza čista. Sto posto je u to uvjeren. Zna on za svaku minu gdje se nalazi. I krenusmo mi negdje u rano poslijepodne stazom kroz selo. Ja na čelu, iza mene dozapovjednik satnije Stipo, iza njega kolona od desetak ljudi. Nismo prošli ni 20 metara stazom, kad je Stipo odjednom viknuo: "Stani, Hajtok, paštete!" Stao sam isti tren ko' ukopan. Kad sam pogledao pod noge, imao sam što vidjeti. Na centimetar-dva od svake noge, s jedne i s druge strane stopala, nalazile su se paštete, mine koje se aktiviraju vrlo malom silom, a tko na njih stane, ostane u pravilu bez pola noge. Na istu takvu je Šiš nagazio kad smo tek došli u Stupu. Iz busenja trave samo su im malo virili vrhovi upaljača, male zelene zvjezdice. Bilo ih je vrlo teško uočiti na stazi. Mine su bile načičkane jedna do druge na nekih metar-dva dužine i nešto više od pola metra širine. Ja bih možda već sljedećim korakom izašao van tog malog minskog polja, ali netko bi iza mene sigurno nagazio na koju od njih da ih Stipo nije primijetio. Užasna je sama pomisao na to što mi se moglo dogoditi da sam nagazio na jednu od tih mina. Kako su bile gusto postavljene na stazi, jedna bi me odbacila na drugu i tako dalje. Vjerojatno bih ih nekoliko aktivirao. Ništa od mene ne bi ostalo. Tada sam prvi put u životu najiskrenije rekao: "Hvala ti, Bože!" Sjećam se i Dininih riječi nakon tog događaja: "Tebe zbilja Bog čuva." Nisam se usudio napraviti više ni koraka. Stajao sam ko kip između tih mina sve dok nisu došli naši inženjerci iz Topola. Premda smo se cijelo vrijeme zezali dok je inženjerac klečao pored mene i otkopavao mine oko mojih stopala, nije mi baš bilo svejedno. Bilo mi je to najneugodnije iskustvo u Domovinskom ratu, iskustvo zbog kojeg ću dugi niz godina nakon rata imati noćne more i razne druge probleme.

Kad sam konačno bio "razminiran", mogli smo nastaviti akciju. Ovaj put je zapovjednik Stipo krenuo na čelu i poveo nas cestom prema Ošlju. Nitko se više nije usudio ići bilo kakvom stazom. S ceste smo skrenuli prema crkvi svetog Petra i nastavili prema zapadnom dijelu Ošlja istim putem kojim smo prije tjedan dana išli tijekom noćne akcije. Odmah smo se počeli penjati prema vrhu Okladnika. Zapadna padina Okladnika, ona koja je okrenuta prema Stupi i Topolu, bila je sva spaljena od naših granata koje su tukle prethodnih dana. Na mjestima se još malo dimilo iz zgarišta. Stipo se i dalje, sve do vrha, penjao ispred nas. Sad su mi već neke stvari bile jasnije. Kad sam povezao sve slike: vraćanje mene i Dine, organiziranje akcije, Stipo nas vodi cestom i hrabro se penje prema vrhu na čelu grupe..., shvatio sam tada da je on znao da na Okladniku nema nikoga, ali nas je držao u neizvjesnosti. Mnogo godina nakon rata, u jednom slučajnom razgovoru, to mi je potvrdio Klek, koji je tog dana prijepodne, negdje u vrijeme kad sam ja želio krenuti na Okladnik, protutnjao preko već napuštenog Okladnika sa svojim izvidnicima iz 1. bojne i baš u vrijeme kad smo Dino i ja krenuli iz Stupe prema Ošlju, javio zapovjedniku 3. bojne Živku da je Okladnik čist. Zato su Dinu i mene zvali da prekinemo izviđanje. U pravi čas, jer bi jedan od nas sigurno nagazio na minu.

Kad smo došli do vrha, prema onome što je ostalo iza četnika i JNA zaključili smo da je gore boravio veći broj vojnika, barem jedna jaka satnija. Naše je topništvo tako snažno djelovalo po njihovim položajima da su ovi pobjegli glavom bez obzira, ostavivši za sobom dosta opreme kao što su šatorska krila, rančevi i slično. Stipo se s jednim dijelom grupe odmah spustio s Okladnika i vratio u bazu, dok je jednu grupu, u kojoj sam bio i ja, ostavio na Okladniku da još neko vrijeme čuvamo gore položaj.

Bio je to prvi dan velike, višemjesečne akcije za oslobađanje dubrovačke regije. Prenoćili smo na Okladniku. Tigrovi su već sljedećeg dana napredovali daleko iza Okladnika, preko Smokovljana i Čepikuća, prema Slanom, kilometrima u dubinu područja kojim su još jučer šetali četnici. Bio je to nezaustavljiv pohod Tigrova. Srpski i crnogorski dobrovoljci i pripadnici JNA pokazali su tada sav svoj kukavičluk. Bili su hrabri sve dok mi nismo imali mogućnost za adekvatnu obranu. Čim je naše topništvo počelo malo jače djelovati, razbježali su se poput miševa. Mi smo se na Okladniku, znajući za napredovanje naših, konačno mogli malo opustiti. Bio je krasan svibanjski dan. Svatko si je našao neko mjesto za odmor među stijenama. 

Vrtio sam u mislima događaje od prethodnog dana, sjetio se početka akcije i mina. U tim me mislima uhvatio svojevrstan polusan u kojem me počeo obuzimati strašan strah. Počeo sam drhtati, najprije malo pa sve jače i jače. Drhtanje je nakon nekoliko minuta preraslo u ukočenost. Osjećao sam ukočenost unutar sebe, nisam mogao disati, vjerojatno mi ni srce u tim trenucima nije radilo ispravno. Pomislio sam - to je to, umirem. Užasni su bili ti trenuci, užasni su bili bolovi koje sam osjećao zbog tog grča. Potrajala je moja agonija možda nekoliko desetaka sekundi, možda i minutu-dvije. I tko zna kako bi to završilo da nije bilo Skule. Naime, on je s grupom naših bio u akciji negdje iza Okladnika, vjerojatno oko Čepikuća. Kad su, u povratku, prolazili ispod Okladnika, Skula je u znak pozdrava zapucao svojom Heckler & Koch puškostrojnicom iznad naših glava. U trenu smo se razbudili. Mislili smo da smo napadnuti pa smo brzo zauzeli položaje za obranu. Mene su ti kratki rafali probudili iz stanja transa u koje sam zapao i vjerojatno mi spasili život. Skula, do groba sam ti zahvalan.

Godinama nakon ovog događaja, kad je rat već bio iza nas, kroz noćne more sam proživljavao prethodne događaje. Ne samo kroz noćne more, ponekad bih se i usred dana zatekao u mislima na ove događaje. Bilo u noćnim morama, bilo u mislima, reakcija je svaki put bila jednaka - uvijek sam ponovo drhtao i proživljavao isti strah.

Bili smo prilično gladni, žedni, iscrpljeni. Već je odavno prošlo podne kad nam je iz zapovjedništva javljeno da se možemo spustiti s Okladnika jer su naši već daleko napredovali pa više nema smisla držati gore položaj. Začas smo se spustili do Ošlja. U jednom voćnjaku u selu mamile su nas tako krasne, zrele trešnje. Nakon mojeg jučerašnjeg iskustva s minama u Stupi, nitko se nije usudio zakoračiti u voćnjak. Samo nas nekoliko koraka dijeli od tih slasnih plodova, ali svjesni smo da bi oni mogli biti idealan mamac da netko uleti u minsko polje. Borili smo se neko vrijeme sami sa sobom. Hoćemo-nećemo, pitanje je sad. Čovjek ponekad mora i riskirati. Ušao sam u voćnjak, a za mnom i ostali. Napunili smo se trešnjama do grla. Dok su se ostali odmarali, ja sam odjurio u zaselak Kunići da potražim durbin i kacigu koje sam zaboravio u Ošlju, ali uzalud. Kad smo se tjedan dana ranije povukli iz Ošlja, četnici su odnijeli moj durbin i kacigu kao suvenire.

Vratili smo se u Stupu, sretni i veseli, što zbog dojmova jer smo konačno krenuli u oslobađanje Juga, što zbog trešanja. Ubrzo smo se ukrcali u kamione i zauvijek se pozdravili sa Stupom, zatvorom u kojem smo skoro mjesec i pol dana sami sebi bili čuvari, mjestom iz kojeg smo krenuli u oslobađanje dubrovačke regije, seoce za koje do proljeća '92. nismo ni čuli, ali iz kojeg ćemo ponijeti uspomene koje ćemo čuvati do kraja života.

- vrh - 

 

Nakon što su Tigrovi tijekom svibnja 1992. probili neprijateljsku liniju u zaleđu Neuma, krenuli su, uz pomoć drugih postrojbi Hrvatske vojske koje su sudjelovale u borbama na Južnom bojištu, u nezaustavljiv pohod u pravcu Trebinja i Dubrovnika. Donedavno hrabri neprijateljski vojnici, hrabri dok se mi nismo imali čime braniti, dok su iz svih mogućih oruđa sipali desetke i stotine granata dnevno po svim našim položajima, od trenutka kad smo krenuli naprijed, kad je i naša topnička potpora ozbiljnije zaprijetila, ti su "hrabri" osvajači tuđega pokazali svoje pravo lice, dali petama vjetra, bježali poput zečeva što dalje od granica Republike Hrvatske. Gotovo da se nisu stigli okrenuti da vide tko ih to tako nemilosrdno tjera sa Svetog Hrvatskog tla koje su se usudili oskrvnuti. Korak po korak, brdo po brdo, u samo dva mjeseca svakodnevnih akcija naša se vojska približila gotovo do samog praga velikog četničkog osinjaka - Trebinja. Uvjeren sam da smo mogli pregaziti, ugušiti taj osinjak, da smo samo dobili dozvolu za to.

Svima nama koji smo se tog ljeta zatekli na hrvatskom jugu u odorama hrvatskog vojnika bilo je to zacijelo najteže ljeto u životu. Isitna jest da su pripadnici neprijateljskih postrojbi bježali glavom bez obzira, ali je njihovo topništvo i dalje nemilosrdno pralo po nama, pratilo nas doslovno u stopu. Doduše, s velikom razlikom u odnosu na ranije - sad su i naši adekvatno odgovarali. Razlikovao se uvelike naš vojnik od njihovog: naš vojnik uglavnom nije bježao od njihove granate, nije se povlačio, dok je njihov vojnik, čim bi negdje pala granata, zaboravio na svoju misiju i najčešće napuštao položaj. Često puta smo mi pješaci, nakon što bi naše topništvo djelovalo po nekom neprijateljskom položaju, bez straha došetali na taj položaj, znajući da ga je neprijatelj napustio. Naravno, uvijek su nas nagradili s nekoliko porcija granata.

Bilo je to iznimno teško ljeto, ne samo zbog svakodnevnih borbi i redovitih porcija granata, već i zbog vrlo nezgodne konfiguracije terena, velikih vrućina, kamena koji je pri padu granate bio opasan gotovo kao i sama granata. Mi pješaci (ovdje nas barem nisu mogli zvati prašinarima kao na slavonskom ratištu) gotovo svakodnevno smo morali pješačiti i po desetak sati po užarenom kamenu, često po jedva prohodnom, strmom terenu, natovareni teškom opremom, do položaja kojeg je trebalo osvojiti, ponekad uz borbu, ponekad bez borbe. Znalo se dogoditi da nas kiša u jednom danu i dva puta opere do kože, a potom Sunce osuši. Kad bismo zauzeli pojedini položaj, njačešće bismo na njemu jednu noć prenoćili, a sljedećeg bi ga dana od nas preuzeli pripadnici mobiliziranih postrojbi. Nas bi opet čekalo cjelodnevno planinarenje po jarkome suncu do mjesta gdje su nas mogli pokupiti naši vozači s kamionima. Uslijedio bi jedan dan odmora, a potom opet u brda. Ponekad nije bilo ni tog jednog dana odmora, već se odmah sljedećeg jutra ponovo išlo u akciju.

Povratak sa zauzetih položaja je bio mukotrpniji od dolaska dan ranije. Bili smo već umorni, često iscrpljeni, neispravani. Na kamenu se baš ne možeš dobro naspavati. Nikome i nije baš bilo do spavanja jer ne znaš s koje strane te neprijatelj može napasti. Imali su i oni svoje specijalce, koji su ipak bili malo drugačiji od prosjeka. Osim umora, u povratku nas je često mučila glad i nedostatak vode. Prije polaska u akciju svatko je dobio jednu bocu od litru i pol mineralne vode, pola kruha i komplet suhog obroka koji se obično sastojao od tri konzerve. I to je trebalo biti dosta za minimalno dva dana, a ponekad i više, ako se nešto zakompliciralo. Sve i da smo mogli dobiti više hrane i vode, ne bismo imali kud s time jer u mali borbeni ranac nije baš puno toga stalo. Osim hrane, obično smo u njemu nosili i rezervno streljivo. Vodu smo u spomenutim uvjetima obično potrošili već nakon par sati, a dalje smo se snalazili na razne načine, čak smo pili vodu iz bara, najčešće bez dezinfekcije, jer nismo imali s čime dezinficirati, barem ja nisam nikad dobio sredstvo za dezinfekciju vode. Sjećam se, jednom prilikom smo naišli na neku baru pored koje je paslo stado bikova. Bikovi su pili vodu s jedne strane bare, a Tigrovi s druge. U zabačenim selima istočne Hercegovine kroz koja smo prolazili tijekom akcija često smo nalazili pršute, smokve i druge namirnice, što nam je puno značilo u navedenim okolnostima. S obzirom da je oko nekih sela lutalo puno napuštene stoke, ponekad bismo ustrijelili neko prase ili tele pa ga nakon uspješne akcije okrenuli na ražnju ili ispekli ispod peke. Jednom prilikom netko je od Tigrova ustrijelio dvije mlade divlje svinje, koje su također završile na ražnju. Bilo je to u selu Začula.

- vrh - 

 

Bila je sredina ljeta. Već smo se prilično navikli na svakodnevno hodanje po bespućima istočne Hercegovine. Više nam to i nije bio neki problem. Često smo si, onako iz vica, zapjevali poznate stihove Bilećanke: "Čuje se odjek koraka po kamenju hercegovskom, heja-hoj". Na ovom su terenu stihovi tog refrena itekako imali smisla.

Tih smo se dana kretali faktički rubom Popova polja, već sasvim blizu Trebinja. Zanimljivi su nazivi nekih sela kroz koja smo prolazili: Vlaka, Kutina, Nevada, Začula... Bilo je često i pošalica na račun tih toponima. Kutina nas je podsjećala na zapadnoslavonsko ratište pa smo se znali našaliti kako se Slavonija promijenila u manje od godinu dana, kako su brzo narasla u njoj brda, a prolazeći kroz Nevadu šalili smo se kako smo sad pravi američki marinci kad se borimo u Nevadi. U ta se mala, zabačena sela dolazilo preko Grebaca, hercegovačkog sela, nekoliko kilometara udaljenog od granice, gdje smo se iskrcavali iz kamiona te nastavljali pješice još kilometrima do cilja. Grepci su poznati po tome što je na ulazu u to selo teško stradao Ivan Korade, budući general, tada zapovjednik pete bojne Tigrova. Kombi kojim je dolazio u to selo izravno je pogođen maljutkom. Korade je tom prigodom izgubio ruku, a dvoje njegovih suboraca, među njima i jedna žena, je poginulo. Tko zna koliko smo puta i mi, prije tog nemilog događaja, prolazili istim tim mjestom, vozeći se u "stodesetkama" do Grebaca, gdje je bilo ishodište za naše pješačke avanture.

Jedno jutro, prije polaska u akciju, primili smo zapovijed da moramo zauzeti položaj označen na karti pozicija tom i tom oznakom. Na karti smo vidjeli da se radi o brdu Ovča, na samom rubu Popova polja, iznad sela Krajkovići, nadmorske visine 497 metara. U to vrijeme baza nam je bila u naselju Živogošće, između Makarske i Ploča. Bili smo smješteni u hotelu Nimfa, kojeg smo dijelili s izbjeglicama iz Hercegovine - starcima, ženama i djecom, uglavnom Muslimanima. Bilo je to prije sukoba između Hrvata i Muslimana u susjednoj Bosni i Hercegovini pa smo se dobro slagali s tim ljudima. Bilo je među njima i mladih djevojaka, što Hrvatica, što Muslimanki, koje su često provodile vrijeme s nama na plaži, u rijetkim trenucima kad smo si mogli priuštiti opuštanje između akcija. Bilo je tu, dakako, i zaljubljivanja. Tigrovi su uvijek bili popularni među ženama. Ja sam pak bio popularan više kod starije populacije, kao i one srednjih godina, jer sam im kao veliki obožavatelj sevdalinki stalno pjevao, što se njima jako dopalo.

U akcije smo uvijek kretali prije svitanja, kako bismo se što prije dočepali Grebaca i da nam ostane dovoljno vremena za hodanje do cilja kojeg treba osvojiti. Tako je bilo i tog jutra. Droncali smo se od Živogošća do Mokošice u stodesetkama oko dva sata zavojitom Jadranskom magistralom, dobrim dijelom pošteno izbušenom od granata. Nastavljali smo strmom, također zavojitom cestom, vozeći se iznad provalija, do sela Osojnik na brdu, oko sedam kilometara udaljenom od dubrovačkog prigradskog naselja Mokošica. Naši Tigrovi - vozači tako su jurili tom cesticom da me je više bilo strah vožnje nego akcija koje bi nakon toga uslijedile. Sljedećih nekoliko kilometara vožnje, od Osojnika do Grebaca, bilo je posebno opasno jer su Srbi i Crnogorci žestoko "prali" svojim topništvom tu makadamsku cestu koja je bila potpuno nezaštićena brdima, izložena njihovim pogledima s okolnih dominantnih kota koje su oni još uvijek nadzirali. A kamion je doista bio dobra meta.

U Grepcima smo se pozdravljali s našim vozačem koji je obično pričekao ekipu koja se taj dan trebala vratiti iz akcije, a mi smo nastavljali stazom prema selu Vlaka. Nitko nije mogao biti siguran da li će se sljedećeg dana na nogama vratiti do Grebaca ili će ga suborci donijeti ranjenog ili mrtvog. Na izlazu iz Grebaca prema Vlaki, na par koraka od staze kojom smo svakodnevno prolazili nalazilo se poluraspadnuto truplo žene srednjih godina, koja je vjerojatno bila pogođena krhotinama granate. Tko zna kako se dugo tijelo nesretnice raspadalo. Kako su Grepci bili naseljeni i Katolicima i Pravoslavcima, ne znam je li stradala žena bila Hrvatica ili Srpkinja. Od trupla se na desetke metara širio nesnosan smrad, koji je i u onih najmanje osjetljiva želuca izazivao povraćanje pa smo tih nekoliko desetaka metara morali protrčati zečepljenih noseva. Dobra dva tjedna, ako ne i više, molili smo zapovjednike da pošalju nekoga po truplo. Napokon je, nakon puno molbi, upućen naš Tigar sanitarac Mihalj, inače iz Mađarske, da pokupi stradalu ženu.

Tog prijepodneva, kad nas je čekala Ovča, nismo morali pješačiti od Grebaca do Vlake. Nekoliko dana ranije, nakon Koradeova stradavanja, naše su postrojbe zauzele kotu K2, s koje je stalno prijetila opasnost (i s koje je ispaljena maljutka na Koradeovo vozilo) pa su kamioni mogli nastaviti makadamom prema selu Slivnica te oko Ilijine glave do sela Vlaka. Međutim, još uvijek nisu bili isključeni napadi na cestu iz zasjeda jer je cesta većim dijelom puta prema Vlaki bila okružena gustim, uglavnom neprohodnim grmljem, idealnim za postavljanje zasjeda. A na tom terenu borili smo se, osim protiv uvoznih četnika iz Srbije i Crne Gore, i protiv lokalnih, koji su jako dobro poznavali svaku stazicu. Mogućnost vožnje do Vlake uštedjela nam je oko sat i pol hoda, što nam je puno značilo ako uzmemo u obzir činjenicu da nas čeka još cjelodnevno hodanje po usijanom kamenu. Od Vlake smo nastavili pješice stazom kroz šumu do sela Nevada, odakle smo se spustili do sela Kutina, do kojeg nam je trebalo oko tri sata hoda. Put od Vlake do Nevade je bio uglavnom zaštićen šumom, ali neposredno prije Nevade bio je jedan otvoreni detalj, gdje su nas mogli snimiti četnici iz sela Začula, prije nego što smo ih otjerali odande. Kad bi nas snimili, tada bi nas dobro "oprao" tenk koji je bio smješten u Začuli. Jednom prilikom, nekoliko dana ranije, u povratku prema Vlaki, projurili smo preko tog otvorenog dijela i odlučili malo odmoriti čim smo se sklonili u šumu. Taman smo zauzeli pozicije za odmor na kamenim foteljama, kad je grunula granata točno između nas. Imali smo nevjerojatnu sreću, baš nitko nije stradao, a bili smo tek nekoliko metara udaljeni od mjesta eksplozije.

Iz Nevade smo se spustili stazom uz rub šume, zaštićenom od pogleda neprijatelja iz Začule, do Kutine. Od Kutine smo nastavili stazom preko brda prema selu Krajkovići na južnom rubu Popova polja, iznad kojeg se nalazio naš cilj - Ovča. Zapovjednik naše ekipe koja je brojila oko dvije desetine ljudi bio je Kopecki, dobroćudni Slavonac, ljudina, izuzetno hrabar borac, kojeg smo u šali znali zvati Čaruga, iako su jedine sličnosti s onim pravim Čarugom bili hrabrost i brčine.

Seoce Kutina je mala zelena oaza na nadmorskoj visini od oko 250 metara, gotovo sa svih strana okružena brdima. Staza kojom smo tog dana morali nastaviti našu avanturu penje se od Kutine do prijevoja između Pećinskog brda (527 m) i brda Derinac (507 m). Sa sedla se spušta u usku, dugačku dolinu koja se proteže sve do Popova polja. Nastavili smo, dakle, tom stazicom u smjeru sela Krajkovići na južnom rubu Popova polja, tražeći neki odvojak sa staze koji bi nas vodio na naš cilj - Ovču, koju smo ubrzo vizualno locirali. Ispred nas se povremeno ukazivala Bjalasnica, dugačka planina sa stjenovitim vrhovima visine skoro 1400 metara, koji dominiraju iznad sjevernog ruba Popova polja. Najviši vrhovi Bjelasnice su Motka (1396 m), Ilija (1338 m) i Siljevac (1297 m). Prije nego što smo se odvojili sa staze prema Ovči, sreli smo grupu Tigrova, mislim da su to bili pripadnici 2. bojne (Rakitje), koji su se vraćali prema Kutini nakon neke akcije. Silno me je razveselio susret sa sumještaninom Cakićem koji je bio u toj ekipi. Koliko god nam drag bio susret, nije bilo puno vremena za ćakulanje - pred nama je bilo neizvjesno planinarenje, koje će možda završiti grdim okršajem, a pred njima duga šetnja do kamiona koji će ih odvesti do sigurnosti njihove primorske baze. Ubrzo smo uočili grupu vojnika, veličine manje od jednog voda, koja se kretala grebenom od vrha Ovča prema susjednom, nešto nižem vrhu. Kako nismo znali jesu li to naši ili neprijateljski vojnici, bili smo spremni na ljuti okršaj, ali smo morali biti vrlo oprezni, da se greškom ne sukobimo s našima. Na tom terenu su boravili i pripadnici HOS-a, s kojima nismo mogli uspostaviti kontakt putem radio veze, jer su valjda koristili druge frekvencije, kao i karte pozicija. Jednom prilikom smo, kod sela Požarno, imali zbog toga prilične neugodnosti.

Oprezno smo se, korak po korak, primicali vrhu brda Ovča. Ovaj put smo imali sreće - vrh je bio čist. Kopecki je odlučio da će pola ekipe ostati na vrhu, a pola će se vratiti u Živogošće. Ubrzo je poveo jedan dio ljudi prema Kutini, dok je drugi dio ostao na brdu. Kako sam se ja, kao strastveni planinar, teško odvajao od brda, ostao sam gore. S nama su ostala dva zapovjednika desetina: Darko Š. i Branko Z., koji su odmah napravili raspored straže. Čuvali smo se na dva stražarska mjesta, sa svake strane vrha po jedno. Morali smo biti izuzetno oprezni jer smo se nalazili iznad samog Popova polja, koje su u ovom njegovom dijelu u potpunosti kontrolirali Srbi i Crnogorci. S Ovče se pružao dobar pogled na Popovo polje te na brdo Hum koje se baš poput usamljene humke izdiže usred polja, a na istoku se naziralo Trebinje. Ispred nas, s druge strane Popova polja, uzdizala se poput ogromnog zida stjenovita Bjelasnica. Ispod nas, u pravcu sjevera, vidjeli smo selo Krajkoviće, iz kojeg je povremeno dopirala neka galama, a navečer se čulo i pjevanje. Izgleda da su delije malo više popili pa se veselili.

 

Već tog poslijepodneva, nakon što se dio naših spustio s brda, temeljito nas je oprala kiša. Kako nismo imali adekvatnu opremu, a na vrhu nije bilo ni dobrog zaklona, začas smo bili mokri do kože. Bio je to kratkotrajan ljetni pljusak, nakon kojega je opet zagrijalo Sunce pa smo se ubrzo i osušili. Bila je, doduše, na vrhu jedna mala pećina u koju se moglo skloniti nekoliko ljudi, ali i u njoj je curilo sa svih strana. Oni koji nisu stali unutra nego su stajali na ulazu, nisu mogli izbjeći kupanje. Među opranima sam bio i ja. Predvečer je svatko tražio što udobniji kamen na kojem će pokušati "ubiti oko". Nekolicina se uspjela zgurati u spomenutu pećinicu. Ja sam našao neku rupu u stijeni malo dalje od pećinice, dugačku oko dva metra, visoku otprilike tri četvrt metra i isto toliko duboku, u koju sam se nekako uspio zavući. Mislio sam da će mi ta rupa pružati dovoljan zaklon ako opet počne padati kiša. Tijekom noći je doista opet počelo kišiti. Moja me rupa zaštitila od same kiše, ali je sa stropa tog mojeg skloništa odnekud ipak prodirala voda, pa mi se uniforma opet solidno nakvasila.

Nakon malo straže, malo kiše i puno žuljanja na kamenu, jedva smo dočekali svitanje. Odradivši svoju smjenu, uspio sam čak malo odrijemati u svojoj rupi, na kamenoj postelji. Kad je svanulo, još onako s poluzatvorenim očima, ugledao sam na stijeni pored glave nešto crno. Kako sam se brzo razbudio kad sam shvatio da je to škorpija. Uhvatila me panika, a nisam se smio pomaknuti da me ne ubode. Kako imam poveći nos, tek što je nisam njime dodirivao. Polako sam se, milimetar po milimetar, izvlačio iz svoje rupe. Auh, koje olakšanje sam osjetio kad sam se izvukao. Ne bih se tako prestrašio ni da su nas "čede" napali.

Inače, u onom kraju smo često nailazili na škorpijice. Znali smo da su otrovne, ali nismo imali pojma koliko je jak njihov otrov pa smo ih radije izbjegavali. Od drugih gmižućih stvorenja bilo je izuzetno puno blavora - bezopasnih zmijolikih guštera, koje smo najčešće viđali u naseljima ili u neposrednoj blizini naselja. Otrovnih zmija nije bilo, barem ja nisam imao s njima bliskih susreta.

Veselo smo dočekali to jutro. Ne zbog sinjoćnjeg ludog provoda na vrhu brda, ni zbog komfornog smještaja u "kamenom hotelu", već zbog toga što smo znali da su već na putu pripadnici jedne od zagrebačkih mobiliziranih postrojbi, koji nas trebaju zamijeniti na položaju, a mi ćemo lagano prema Kutini i Vlaki pa onda stodesetkom do Živogošća. Kad su dečki krenuli pješice iz sela Kutina, Darko i ja smo se spustili stazicom kojom smo jučer došli na vrh do staze koja vodi od sela Kutina prema Krajkovićima u Popovu polju. Tu smo trebali pričekati mobilizirane Zagrepčane i odvesti ih do vrha da preuzmu položaje. Nismo mogli ni sanjati kako će nas lijepo dečki iznenaditi. Bilo je to iznenađenje na kakvo mi Tigrovi nikad, ali baš nikad nismo ni pomišljali. Kad smo se našli s tim velikim ratnicima i pokazali im sa staze vrh na koji ih moramo odvesti, dečki su u trenu jednoglasno odlučili da oni gore ne idu. Njihov zapovjednik, ne samo da ih je u tome podržao, on je prvi rekao da gore ne ide. Uzaludna su bila naša uvjeravanja da nije naporan uspon, da do vrha vodi lijepa stazica... Ma kakvi, ne pada im na pamet da se penju gore. Darko i ja očajni, najradije bismo im zapucali pod noge i tako ih natjerali gore, ali to bi bilo preopasno, ipak smo bili preblizu neprijateljskim položajima. A opet, ne možemo mi produžiti još jednu smjenu, nemamo više ni hrane ni vode. Zvali smo radio uređajem zapovjednika bojne koji je, ljutit, rekao da povučemo i ostatak naše ekipe dolje i vratimo se u bazu. Pozvali smo Branka, drugog zapovjednika desetine koji je ostao s našima na vrhu, da se spuste istom stazicom kojom smo se spustili nas dvojica, odnosno kojom smo jučer došli na vrh i kad dođu dolje do one šire staze, neka skrenu lijevo prema Kutini, gdje ćemo ih nas dvojica čekati. Darko i ja smo se lagano uputili prema selu Kutina, u nadi da ćemo tamo naći nešto konzervi, kako bismo malo popunili prazninu u trbuhu dok naši ne dođu. Ako me pamćenje dobro služi, u Kutini je bila smještena grupa vezista iz naše bojne koji su osiguravali radio vezu na tom području. Pretpostavljali smo da oni imaju dosta klope.

Prošlo je već nekoliko sati, Branko je s ekipom već odavno trebao stići, ali još uvijek ih nije bilo. Darko i ja smo počeli lagano brinuti. S vrha brda do Kutine su trebali stići za najviše sat i pol, možda dva. Zvali smo ih motorolom, ali nismo uspjeli stupiti u kontakt, tek povremeno smo čuli Branka, nejasno, isprekidano. Blagi Bože, što im se moglo dogoditi? S obzirom da smo Brankov glas povremeno čuli, pretpostavili smo da su živi. Da su upali u kakvu zasjedu, čuli bismo pucnjavu. Bez razmišljanja smo uzeli oružje i opremu i krenuli natrag stazom prema Popovu polju. Došli smo do mjesta gdje se odvaja stazica prema vrhu Ovče, ali nismo naišli na naše. Više se nisu javljali ni preko radio uređaja. Moguće da im se ispraznila baterija. Da, moguće, ali gdje su oni? Darko je ostao dolje na glavnoj stazi, dok sam ja odjurio do vrha, da provjerim da nisu još gore. Nisu bili na vrhu. Vratio sam se trčeći do Darka. Sada smo već bili sigurni da su, umjesto lijevo prema Kutini, skrenuli desno prema Krajkovićima i Popovu polju. Ako se to dogodilo, tko zna jesu li još živi. Ni sam ne znam koliko smo još puta provjerili sve staze i penjali se na vrh, ne bismo li ipak uočili neku stazicu kojom su mogli skrenuti u krivom pravcu. Već je bio sumrak. Bez puno razmišljanja smo krenuli, polako i oprezno, prema Popovu polju. Kad smo došli nadomak sela Krajkovići u kojem su bili "čede", najprije smo osluhivali ne bismo li čuli nešto na temelju čega bismo zaključili da su naši zarobljeni. Ništa nismo čuli. Bili smo očajni. Nismo se mogli samo tako pomiriti s činjenicom da su zarobljeni ili možda mrtvi. A sve je upućivalo na to da su završili u Krajkovićima, jer kad su se spustili s brda na glavnu stazu, mogli su skrenuti ili lijevo prema Kutini gdje smo ih mi čekali ili desno prema Krajkovićima. Treće mogućnosti nije bilo. Onako očajni, počeli smo ih zvati, u nadi da će nas možda čuti: "Brankooo, Truliii..." Ne sjećam se tko je još bio u toj ekipi. Derali smo se iz sveg glasa. Uzalud. Nitko se nije javljao. Bojali smo se da nas nisu četnici čuli pa smo krenuli nazad prema Kutini i cijelo vrijeme zvali dečke.

Već je bilo prilično kasno kad smo se Darko i ja vratili u Kutinu, vjerojatno blizu ponoći. I dalje smo svako malo pokušavali stupiti s dečkima u kontakt putem radio veze, ali i dalje uzalud. Nismo mogli spavati. Ja si nisam mogao oprostiti što nisam osobno otišao po njih na vrh. Sad bi bili s nama, živi, u Živogošću. Naravno da smo se pokušali tješiti prebacujući krivicu na mobilizirane Zagrepčane koji nisu htjeli ići gore na položaj. Ali, slaba nam je to utjeha bila. Naših nema i tko zna hoćemo li ih ikada više vidjeti. Cijelo vrijeme smo bili na radio vezi sa zapovjednikom bojne, koji također nije imao nikakve informacije o našima. Cijela bojna je bila očajna. Radilo se o izuzetnoj ekipi, o izuzetno hrabrim borcima.

Svanulo je jutro, vjerojatno najteže jutro u mojem životu, strašno sam veliku grižnju savjesti osjećao. Darko i ja smo još uvijek bili u Kutini. Nismo znali što da radimo, da opet idemo u potragu ili da se vratimo u bazu. Odlučili smo se za još jednu potragu. Taman smo krenuli u smjeru Popova polja kad nas je preko motorole obradovao zapovjednik bojne, priopćivši nam vijest da su Branko i ekipa jutros ipak sretno stigli do naših položaja i već su na putu prema bazi. Uh, kojeg li olakšanja. Kasnije smo, u razgovoru s njima saznali da su uspjeli nekako zalutati. Lunjali su cijelu noć po brdima a da nisu pojma imali gdje se zapravo nalaze. Slučajno su u zoru završili na području koje je bilo pod našom kontrolom. Mislim da su rekli da su se nekako našli u selu Vlaka. Vjerujem da su i oni osjetili veliko olakšanje, još veće nego mi.

Kaže stara izreka: sve što je lijepo kratko traje. Tako je našu neizmjernu sreću zbog spoznaje da su nam prijatelji ipak živi ubrzo zamijenilo suprotno raspoloženje. Kad smo se u Vlaki ukrcavali u stodesetku, saznali smo od vozača da su jučer poslijepodne četnici sačekali u zasjedi kamion pun mobiliziranih pripadnika postrojbe iz Makarske te ih sve poubijali. Bilo je to na cesti kojom smo i mi prošli jučer prijepodne vozeći se od Grebaca do Vlake, na dijelu ceste između Slivnice i Vlake. Istom se cestom moramo i sada vratiti do Grebaca. Kopecki je sa svojom ekipom, vraćajući se s Ovče, prošao kamionom istim tim mjestom niti pola sata prije pokolja. Štoviše, sreli su Makarane u Grebcima, prije nego li su nesretnici nastavili kamionom oko Ilijine glave prema Vlaki, do koje, nažalost, nisu uspjeli stići.

Uslijedio je dan odmora, a već sljedećeg dana priča se ponovila, samo što nas je tamo negdje čekao neki drugi cilj. Na Ovču više nismo išli.

 

U akcijama za oslobađanje dubrovačke regije već smo se dobrano približili cilju - Dubrovniku. Moja je bojna (Tigrovi - Žune) neko vrijeme bila smještena u hotelskom kompleksu Dubrovački vrtovi sunca u Orašcu. Žalosno je bilo vidjeti na što je ličio taj gotovo novi kompleks. Opljačkano je bilo sve što se moglo odvesti prema Crnoj Gori ili Trebinju u Hercegovini. Zanimljiva je to bila situacija: živiš u hotelu, a nemaš ni vode da se otuširaš po povratku iz akcije. Ono što me još više smetalo od nedostatka vode (na to smo ionako bili naviknuti) jest činjenica da je u tom hotelskom kompleksu istovremeno boravio veći broj postrojbi, najviše mobiliziranih iz raznih dijelova Hrvatske. A dečki su baš voljeli pucati. Samo se čekalo da u ranim večernjim satima netko opali prvi metak - nakon toga uslijedio bi vatromet iz svih mogućih vrsta pješačkog oružja. I tako do sitnih sati. Dođeš umoran ko pas iz akcije, željan odmora i sna, a ovi se vesele. I tako iz noći u noć. Tisuće i tisuće metaka bačene u zrak. Najgore je što nitko od njihovih zapovjednika nije na to reagirao. Sjećam se, jednom prilikom, kad smo se vratili iz dvodnevne akcije negdje gore u brdima prema Popovom polju, odjurio sam odmah u more da sperem sa sebe prašinu i znoj, kad je, odjednom, na par metara od mene eksplodirao tromblon. Nakon tjedan - dva ovog mučenja zahtijevali smo od zapovjednika bojne da nas premjesti negdje drugdje, što se ubrzo i dogodilo - premješteni smo u Živogošće, u hotel Nimfu.

Jedne večeri, za vrijeme našeg boravka u Orašcu, obaviješteni smo da se sljedećeg dana sprema jedna od najvećih naših ofanziva na Dubrovačkom ratištu. Udarit ćemo rano ujutro svim raspoloživim sredstvima i svim postrojbama duž cijele linije. I ono najvažnije - sudjelovat će naše zrakoplovstvo. Kako nam je to podiglo moral! Prvi put otkad smo na jugu djelovat će naši MIG-ovi. Akciju će, kako smo čuli, započeti naši zrakoplovi napadom na Golubov kamen, istaknuti položaj točno iznad dna Rijeke Dubrovačke, kod ušća rijeke Omble, a koji su držali Srbi i Crnogorci. Zbog toga se za Dubrovnik nije moglo preko Mokošice, već se moralo čamcima preko Rijeke Dubrovačke, otprilike gdje se danas nalazi most Dr. Franja Tuđmana. Bilo je preopasno ići preko Mokošice, jer su ovi s Golubovog kamena imali odličan pregled na zavoj na dnu te nekoliko kilometara duge uvale. A konfiguracija terena i sam položaj Golubovog kamena u odnosu na naše i njihove položaje onemogućavao je pješački napad na tu kotu. Čini se da su njihovi položaji na toj planini bili jako dobro zaštićeni od našeg topništva, inače bi oni već odavno pobjegli.

Digli su nas rano ujutro, mislim da nije bilo više od 3 sata, još je bio mrak. Stajali smo postrojeni ispred hotelske zgrade, nestrpljivo očekujući zvuk naših MIG-ova, što bi trebalo označiti početak akcije. Dugo smo mi tako čekali, već smo počeli brinuti da nije slučajno otkazana akcija. Kad, najednom začujemo iz daljine neki zvuk, nešto kao: pr-pr-pr. Kao da nam se zrakom približava neki skuter s neispravnim auspuhom. Ubrzo smo svjedočili preletu našeg zrakoplovstva, koje se sastojalo od jednog malog aviončića, poput onih koji se koriste u poljoprivredi za zaprašivanje usjeva ili u gradovima za špricanje komaraca. E, jebiga... i tome smo se mi tako veselili. Ode moral k vragu. Čudio nas je i smjer u kojem je letio. To nikako nije bio smjer prema Golubovom kamenu.

Ubrzo su nas ukrcali u kamione koji su nas prevezli u zaleđe pa, srećom, nije više bilo vremena za razmišljanje o avionima i zrakoplovstvu. Već smo se penjali kamionima u brda kad su iznad Rijeke Dubrovačke preletjela dva MIG-a i uspješno bombardirala Golubov kamen. Njihov uspjeh je bio ključ cijele akcije. Moral je opet skočio na visoku razinu. Iskrcali su nas negdje među brdima u zaleđu, u blizini sela za koje smo tada (pogrešno) mislili da je rodno selo poznatog četničkog vojvode i krenuli smo pješice prema položajima za koje smo mi bili zaduženi u akciji. Hodali smo tiho, svatko u svojim mislima. Jutarnju tišinu razbijao je samo odjek naših čizama na kamenoj stazi. Akcija je bila, uz neizbježne žrtve, uspješno odrađena. Naravno da je aviončić našeg zrakoplovstva cijelo vrijeme bio tema za zezanciju. Sve dok nismo čuli da je upravo zahvaljujući tom aviončiću akcija uspjela. On je, naime, letio sve do brda Leotar iznad Trebinja i spustio poznatu hrvatsku improviziranu bojler - bombu na glavni odašiljač te time onemogućio neprijatelju bilo kakvu komunikaciju, što je bilo od izuzetne važnosti za tijek i uspjeh akcije. Iznenadio je još polusnene četnike koji nisu očekivali kamikazu u igrački od aviona duboko u području koje su kontrolirali. Čuli smo kasnije da je avion bio pogođen pješačkim oružjem, ali da se ipak uspio vratiti te da pilot nije stradao.

Mene se taj događaj toliko dojmio da sam rekao - ako ikad sretnem tog doslovno ludog pilota, častim ga čime poželi. To ne da je bio herojski čin, nego ... nemam riječi za tu nevjerojatnu hrabrost. S malim aviončićem letjeti do Trebinja, uništiti im odašiljač ... Pa, gotovo da ga praćkom mogu skinuti.

Dubrovnik i regija su bili oslobođeni, rat je tekao dalje, sve učestalije su se nizale oslobodilačke akcije. Mnogi smo iz Tigrova otišli u razne druge postrojbe. Ja sam negdje koncem 1995. došao na Brijune, u postrojbu koja je čuvala rezidencijalne objekte i plovila pa i samog Predsjednika za vrijeme njegovog ljetnog boravka na Brijunima. Baš tada, ljeti, za nas na Brijunima bio je prvi stupanj pripravnosti, ko da smo u ratu. Doslovno nitko nije smio napuštati otok skoro dva mjeseca, koliko je Predsjednik tamo boravio. Premda sam radio u uredu na poslovima voditelja personalne službe, to je važilo i za mene. Svi smo bili u funkciji osiguranja, bez obzira na formalnu dužnost. Bilo je to, naravno, skroz nepotrebno, ali što ćeš, vojnik si, moraš slušati što ti zapovijede.

Kako je Predsjednik (i ne samo on) dolazio na Brijune helikopterom, tamo je uvijek dežurao određen broj vojnih pilota. U večernjim bi satima uvijek svi sjedili na terasi vojnog hotela: i mi djelatnici na Brijunima i piloti i ostali koji su došli iz zagrebačkih postrojbi 1. hrvatskog gardijskog zbora. Često sam tada imao priliku sjediti s pilotima. Naravno da su u razgovorima, između ostalog, nezaobilazne teme bile i uspomene na rat. Jedne sam se večeri sjetio mojeg iskustva s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom na dubrovačkom ratištu i odlučio pilotima ispričati tu priču. Krenem ja s pričom od Vrtova sunca i pucanja zbog kojeg nismo mogli spavati pa do akcije i aviončića koji nas je iznenadio kad smo očekivali MIG-ove. Kad sam došao do dijela priče gdje taj mali avion ide u samoubilački pohod na Trebinje, u jednom trenutku me prekine jedan od pilota, zapovjednik helikopterske eskadrile Zdruga, Mario Š., i nastavi je pričati u prvom licu. U početku sam bio u šoku. Nisam mogao vjerovati. Sjedim za istim stolom s herojem, ludim herojem o kojem sam već tisuću puta pričao prijateljima, znancima, kolegama na poslu. Detaljno nam je prepričao to svoje iskustvo. Osjećaji koji su me tada preplavili ne mogu se opisati. Kao da sam stajao pred nekim božanskim bićem. Drhtao sam, suze mi navrle na oči... Slušao sam iz njegovih usta o tome kako se osjećao u toku leta prema Trebinju, kako se osjećao kad je izvršio misiju i pogodio odašiljač, kako se osjećao i o čemu je razmišljao kad je bio pogođen i kad se na koncu ipak živ i čitav vratio u bazu...

Još sam često imao priliku razgovarati s pilotima o njihovim iskustvima i borbenim djelovanjima tijekom Domovinskog rata, a i sam sam se više puta uvjerio u njihove sposobnosti, bar kad je u pitanju let helikopterom. Mogu potvrditi da smo doista imali vrhunske pilote. Da su još imali više zrakoplova i opreme...

- vrh - 

 

Južno bojište je za Tigrove bio prvi teren na kojem je Brigada boravila u cijelosti. Do tada, tijekom 1991. i početkom 1992., postrojbe su bile razbacane po većini hrvatskih bojišta, od Like do Vukovara i Iloka. Do sredine kolovoza pomakla se linija bojišta od Neuma sve do Dubrovnika. Za razliku od pripadnika mobiliziranih postrojbi koji bi nakon otprilike dva tjedna boravka na Jugu dobivali smjenu i tako cijelo vrijeme vršili rotacije ljudstva, Tigrovi su od dolaska na taj teren pa sve do potpune deblokade Dubrovnika neprekinuto boravili na terenu, sudjelujući gotovo svakodnevno u akcijama i borbama. Tek za Veliku Gospu 1992., cijela je postrojba bila upućena na dvotjedni odmor u zagrebačku bazu postrojbe - vojarnu Croatia, bivšu "Maršalku". S obzirom da smo se kao pobjednici vraćali iz akcije kojom je po prvi puta od početka rata oslobođena cijela regija, Zagrepčani su nas dočekali kao heroje. Nezaboravan je to bio doživljaj, nezaboravan je bio onaj neprekidni špalir građana duž Avenije Dubrovnik, koji su ushićeno klicali pozdravljajući kolonu autobusa i ostalih vozila kojima su se pobjednici vraćali iz Dubrovnika, nezaboravan je bio i neizmjeran ponos koji je u tim slavljeničkim trenucima obuzimao baš svakoga od nas.

Nakon kratkog odmora, Tigrovi su vraćeni na Jug, da dovrše započeti posao. U drugom dijelu dubrovačke "ofanzive" trebalo je očistiti područje od Grada Dubrovnika preko Konavala do Prevlake, odnosno dokle smo dobili dozvolu od "komandanata izvana". Tijekom jeseni je i taj posao uspješno odrađen te je Brigada koncem studenog 1992. vraćena u Zagreb zbog preustroja i popune ljudstvom. Zbog velikih gubitaka na Jugu, dotadašnjih šest pješačkih bojni, odnosno ostaci istih, spojeno je u svega tri nove bojne. Nakon kraće obuke uslijedili su novi tereni. Prženje na suncu i užarenom kamenu dubrovačke okolice zamijenile su jedva izdržive hladnoće Like i Velebita, zbog kojih su mnogi Tigrovi zadobili smrzotine višeg stupnja. Prva bojna, pod zapovjedništvom Tome Medveda upućena je na Malu Kapelu. Druga, u koju sam i ja bio raspoređen, pod zapovjedništvom legende Domovinskog rata Damira Tomljanovića Gavrana, upućena je na vrhove Južnog Velebita, područje oko Tulovih greda, iznad današnjeg tunela Sveti Rok, gdje je taj, najveći heroj među Tigrovima, u veljači 1994. izgubio život.

Sva su ratišta za pripadnike 1. gardijske brigade bila vrlo teška, no svi Tigrovi, uključujući i one koji su prošli gotovo sve terene na kojima je Brigada od 1991. do 1995. ratovala, slažu se da je dubrovačko ratište za Brigadu bilo najteže. Nije tamo neprijatelj bio samo onaj vojnik sa suprotne strane, ni granate, već i jake vrućine i vrlo nezgodna konfiguracija terena po kojoj smo morali svakodnevno satima gaziti. Kako smo u relativno kratkom vremenskom periodu očistili od neprijatelja vrlo široko područje, svakodnevno kretanje po takvom terenu bilo je vrlo iscrpljujuće. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je naša vojska u trenutku dolaska na Jug bila vrlo slabo opremljena, da je tada naša topnička potpora, koja je najvažnija za pozitivan ishod akcija, još vrlo sramežljivo djelovala. Na tom smo se ratištu još uvijek učili ratovati, tamo smo stjecali ono iskustvo koje nam je bilo neophodno da bi na kraju rata, kao već vrhunski opremljeni i obučeni, iskusni vojnici, u najslavnijim operacijama Hrvatske vojske 1995. godine, konačno oslobodili cijelu Domovinu.

- vrh -