22.04. 1992. Štedrica, zaleđe Neuma, Južno bojište.
Već u 6 ujutro krenuli smo prema mostu na Bistrini. Redovita smjena dečki iz prve satnije Žuna. Prije mosta dečki brzo izlaze, a ekipa s položaja uskače u kamion, nije pametno dugo se zadržati jer smo na nišanu neprijateljskog položaja na drugoj strani mosta. Ostavljam ih u Štedrici. Odlazim u bazu Klek, popuna goriva i na popravak kamiona. Pukao mi je križ homokinetičkog zgloba u prvom lijevom kotaču. Nakon što je Panta pogledao kvar, kaže da mora naručiti dio.

S obzirom da dečki iz prve satnije teško mogu funkcionirati bez kamiona, uzimam stodesetku dok ne osposobimo moj kamion. U međuvremenu, čujem da je počeo napad na položaj koji je držala treća satnija Žuna, moja bivša postrojba. Ne sjećam se točno tko je išao s menom do zapovjedništva u Imotici. Kad sam došao tamo, čuo sam da je situacija dosta loša, da položaje treće satnije tuku ubitačno, pogotovo Bezimeni vis. Navodno je već bio odbijen jedan pješački napad. Trebalo je hitno otpremiti popunu streljiva i granata za mali minobacač 60 mm, kao i nekog tko zna s njim rukovati. Mislim da je i nišan bio u Topolu, tako da je minobacač bio praktički neupotrebljiv.

Na putu prema Topolu prve granate padaju oko mene, ali ništa strašno. Dolazim u Topolo, dečki na brzinu ubacuju municiju, granate i redenike za mitraljez. S menom na Bezimeni Vis idu Kosić i Palfi. Marijan ide k meni u kabinu a Andrija će u tovarni sanduk. Palfi mi dodaje pušku, prebacuje ranac u sanduk i trenutak prije nego što se popeo, pogledao je u nebo i rekao: "Lijep dan za umrijeti". Inače, bio je baš lijep proljetni dan.

Sjećam se da sam mu rekao: "Daj, ne seri, nego ulazi!", jer granate su već padale opasno blizu nas. I... onda je krenuo urnebes. Ja prema Bezimenom Visu, a granate prema meni... ispred mene, iza mene... lijevo, desno. Kabina je bila puna dima i prašine od eksplozija. U jednom trenutku vidim da se Marijan trgnuo, da li je zajaukao nemam pojma jer se od eksplozija nije čulo ništa. Okrenuo sam se prema njemu, a on se samo zaderao: "Vozi! Vozi!" Jedan geler ga je zahvatio po ključnoj kosti navodno. Uskoro stižemo na Bezimeni Vis. Taman s plotunom koji je pao oko nas. Onako iz kabine bacam se pod kamion... oko mene dim, prašina... nemam pojma gdje sam. Uspijevamo između dva plotuna istovariti kamion. A mene je plotun ponovo natjerao da legnem ispod njega. U jednom trenutku dolazi do mene Kosić i dere se: "Bježi odavde!!! Bježi!!!" Uskačem u kamion i ni sam nemam pojma kako sam ga okrenuo na prostoru gdje bi se i s peglicom namučio da ju okrenem. Uspijevam nekako doći do Topola. Tu je kamion stao, izrešetan ko švicarski sir, šofer šajba ko paukova mreža, a poslije mi je Panta rekao da je nabrojio 49 rupa na kabini. Na brzinu smo organizirali izvlačenje kamiona u Klek i iskoristili ga za popravak moje 150-ke. U međuvremenu sam saznao da su nastradali i Marijan i Andrija.

Kasno poslijepodne vraćam se sa svojim kamionom u Štedricu. Čujem da su dečki odbili sve napade, ali da su teško stradali.

Važnost obrane i žrtva koju su dečki podnijeli tog dana mislim da nikad nije valorizirana do kraja. Dapače, mislim da pada u zaborav. A prelomila je dosta toga na Južnom bojištu. Sjećamo je se samo mi akteri.

A mene će uvijek pratiti Andrijin pogled u nebo... i rečenica: "Lijep dan za umrijeti".

22.04.2001. rodio mi se sin. Slučajnost? Simbolika? Nešto treće? Tko zna...