Vozite li se od Zagreba prema Samoboru cestom koju još uvijek, po navici, zovemo Betonskom cestom, nekoliko kilometara prije ulaska u Samobor, s vaše lijeve strane, sa zelenog brežuljka pozdravit će vas crkva Presvetog Trojstva, spomenik koji već nekoliko stoljeća ponosno pozdravlja sve putnike koji prolaze ovim putem. Jedna priča koja se stoljećima prenosi s koljena na koljeno kazuje kako se za neke davne poplave Sava izlila iz svojeg korita sve do već spomenutog zelenog brežuljka, a kad se povukla ispod brežuljka je ostao kip Presvetog Trojstva koji je voda sa sobom donijela. Mještani su to shvatili kao Božji glas i na brežuljku su sagradili crkvu. Otada je crkva bila središte okupljanja mještana iz svih okolnih sela, a mjesto gdje je sagrađena nazvano je Sveta Nedelja.

 

Svetonedeljska župa Presvetog Trojstva prvi put se spominje u prvoj polovici 14. stoljeća, a na popisu župa Zagrebačke nadbiskupije nalazi se od 1501. godine. Crkva Presvetog Trojstva svoj je sadašnji oblik kasnobarokne građevine dobila u drugoj polovici 18. stoljeća kad je u njoj službovao Mihalj Šilobod Bolšić, poznat kao pisac prve hrvatske aritmetike "Aritmetika Horvatszka".

 

Iza brežuljka s crkvom putnik će uočiti još jedno, nešto veće brdo koje se pruža prema jugozapadu i sa svojim granama, koje se od središnjeg grebena odvajaju poput češlja pod pravim kutom, dijeli dolinu između rijeke Save i Samoborskog gorja na dva dijela. Gledan iz zraka, taj "češalj" svetonedeljskih brega strši poput kandže, izgleda kao da je otrgnut od Samoborskog gorja. Svojim jugozapadnim krajem glavni greben se oslanja na Samoborsko gorje s njegove istočne strane pa se može reći da su svetonedeljski bregi najistočniji obronci Samoborskog gorja. Upravo takav oblik i položaj omogućuju sa svetonedeljskih brega, sa jedva 300 metara nadmorske visine, nevjerojatne poglede. I to na sve strane: od slavonskih planina, Turopolja i Pokuplja na istoku i jugoistoku, Ličke Plješivice, bosanskih planina i Velebita na jugu, preko Samoborskog gorja koje nam zaklanja horizont od jugozapada do sjeverozapada, savske doline i Posavskog hribovja iznad nje u Sloveniji do gotovo cijelog Hrvatskog zagorja kojim dominiraju Strahinjščica i Ivanščica na sjeveru. Ipak, svakog će se šetača najviše dojmiti panoramski pogled na cijeli Zagreb, iznad kojeg, poput vječno budnog stražara, pomno bdije Medvednica. Ono što definitvno treba doživjeti jest noćni pogled na Zagreb. To je nešto od čega zastaje dah. Lijep je, dakako, i pogled na Samobor. Vjerojatno nije slučajnost što se taj gradić razvio upravo u dolini između svetonedeljskih brega i ostatka Samoborskog gorja. Tu je našao savršen zaklon s tri strane svijeta, dok ga s četvrte štiti rijeka Sava.

 

Grebeni svetonedeljskih brega, kao i usjekline između njih, ispresijecani su mnogim puteljcima i stazama, što omogućuje gotovo neiscrpne mogućnosti za šetnje ili vožnju biciklom. Bilo da krenete iz Svete Nedelje ili Brezja, Jagnjić Dola, Male Gorice, Srebrnjaka ili se automobilom popnete do sela Svetonedeljski Breg, možete poduzimati kraće ili duže kružne pješačke ture. Svetonedeljsko planinarsko društvo "Pinklec" je u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Svete Nedelje trasiralo i označilo nekoliko rekreacijskih staza po svetonedeljskim bregima.

Svetonedeljskim bregima dominira vrh Kozjak, visok 300 metara, na kojem se nalazi televizijski odašiljač. Na starim austrougarskim kartama taj je vrh ozačen nazivom Kozjan, ali danas je usvojen naziv koji je preuzet iz vojnih karata bivše vojske, na kojima su izvorni toponimi često bili mijenjani i prilagođavani tadašnjem službenom jeziku. S Kozjaka se pruža veličanstven pogled na sve strane pa i na same svetonedeljske brežuljke koji očaravaju svakog izletnika svojom pitomošću, zelenilom, bogatstvom flore...

 

Svetonedeljski brežuljci su sve donedavno bili pravi mali vinogradarski raj. Premda još uvijek ima dosta vinograda koji rese padine Sopota, Kozjaka, Borovine, Ivanjskog brega, Ferešinca, Krijačice, Nedeljščaka... sve je više neobrađene, zapuštene zemlje, a grmlje koje raste na tim plodnim obroncima, pruža dobro utočište sve brojnijoj divljači. Tamo gdje su se nekad ponosno uzdizali kolci s lozom, danas se uzdiže sve veći broj vikendica. A i stambena zona ulazi sve dublje i sve više u brda. Bez obzira što nagla urbanizacija, potaknuta blizinom glavnog grada, uzima sve više maha, ovi su brežuljci ipak uspjeli sačuvati svoj šarm i sve više privlače brojne izletnike.

 

Svetonedeljski bregi čuvaju niz uspomena na davna vremena. Od najranije povijesti, kad su bili samo greben u moru, njihov lapor čuva uspomene u obliku okamina školjaka, riba, bilja. Hrvatski prirodoslovni muzej i Samoborski muzej čuvaju dio nalaza iz tog doba koje su iskopali razni istraživači. Zna se da je svetonedeljsko područje bilo nastanjeno još u doba Rimljana. Ovim je krajem prolazila važna rimska prometnica koja je povezivala Emonu i Sisciu, pa se uz nju, na području današnjeg Jagnjić Dola, formiralo naselje. Na arheološkom lokalitetu Herešinec, kojeg su lokalni stanovnici zbog lakšeg izgovora preimenovali u Ferešinec, pronađeni su ostaci arhitekture, keramičkih posuda, brončanih kopči i rimskoga novca. Najzanimljiviji nalaz iz tog doba je nadgrobni spomenik Rimljanina Pontiusa iz 3. stoljeća, pronađen potkraj 19. stoljeća, čiji se original čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, dok je na mjesto nalaza u središtu Kerestinca postavljena replika spomenika.

 

Osim velikog broja iskopina, o kontinuitetu života na ovom prostoru svjedoče i mnogi kulturni spomenici: nekoliko kapelica, već ranije spomenuta župna crkva, više kurija. Jedan od najzanimljivijih svjedoka prošlih vremena je kerestinečki dvorac, spomenik kulture 1. kategorije, kojeg je u 16. stoljeću izgradila plemićka obitelj Erdödy, a koji je tijekom vremena doživio više dogradnji i preinaka. Danas se u dvorcu održavaju razne kulturno-umjetničke priredbe, a čak je i zagrebačka Međunarodna smotra folklora kao jednu od svojih pozornica odabrala ovaj dvorac.

 

Svetonedeljski bregi su zadnjih godina sve veći mamac planinarima, uglavnom iz zagrebačkih planinarskih društava, kojima je Sveta Nedelja ishodište za planinarske izlete prema Okiću. Osim nezaboravnih pogleda sa svetonedeljskih brežuljaka, planinare će na tom putu dočekati još niz zanimljivosti: lijepe šume, bogate kestenima i gljivama, strme padine, divlji kanjoni potoka koje treba pregaziti, lijepa vikend naselja, zanimljiva arhitektura sačuvanih starih građevina, bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta... Jedan od tih pristupa Okiću svetonedeljski su planinari označili planinarskim markacijama kako bi ostale planinare upoznali s najzanimljivijim detaljima najistočnijeg dijela Samoborskog gorja, a svake godine u svibnju Planinarsko društvo "Pinklec" organizira planinarski pohod na relaciji Sveta Nedelja - Okić ili obrnuto.

 

Ako se uzme u obzir blizina glavnog grada i dostupnost javnim prijevozom, može se očekivati da će najistočniji obronci Samoborskog gorja sve više privlačiti kako planinare, tako i one manje zahtjevne koji si žele priuštiti malo opuštanja uz lijepe vidike.